Na mostu Mirabo...
Slutila sam trošnost vremena. Pod neizgovorenom kletvom šutnje gasnuo je plam svijeće koju zapalih na žrtveniku snovitosti. Stajala sam na mostu Mirabo i prisjećala se Apollinerove pjesme. Rijeka je romorila tajnu o ljubavi.
Poezija suza, suputnica mladosti, griješnica i dušmanka osmijehu. Tugovala sam ne znajući da sam sama uzročnik tužnoj uspomeni . Neke oči su iskrile u smijehu, titrale u krvi, sanjale neki nesanjani san.
Čuvah burmu nevjenčane sebe, nosih je kao zavjet u dubini žudnje. Nasumice sam se vraćala na početak patnje noseći bol na licu kao štit protiv susreta. Okončavala sam traganje prije početka, u izmaglici svijesti gubila putokaz ka zbilji. Događao se rat svjetova, umirale su i rađale se zvijezde.
Željela sam posljednjim čvorom daha ubiti sjećanje ne osjećajući da sam sebe zaboravila u izgubljenom ovitku sreće.
Rijeka je sudbina, pomislih mišlju u kojoj se krila tajna kraja bez početka. U njenim kapima se ogleda prisega vječnosti. Na obzoru vidjeh izvor, sjaj tvojih očiju. U dubini pogleda pučinu i odsjaj željenog poljubca.
Pariz je divan u proljeće. Stajali smo na mostu Mirabo i promatrali odraz naših lica u kapima vode. Seine je tihovala prisegu ljubavi.
Dijana Jelčić
|
