Poetski oksimoroni i paradoksi...
događalo se godinama... sudjelovali smo na večerima poezije... nezaboravne večeri... a onda se dogodio oproštaj s mamom... tugovanje i dugo toplo ljeto... jesen je donijela zdravstvene probleme... trenutačno se borim s glaukomom... kapima protiv očnog tlaka i nuspojavama... ne pišem novo... lutam arhivom...
jučer iznenada dobih dar od @teute... novi dizajn za moj blog... sve u nijansi meni najdraže boje... hvala ti draga, hvala ti na naslovnoj fotografiji, zrcli prohujalo vrijeme, vrijeme poezije ruža, ali trenutačno imam problema i sa kompom... ne mogu na dizajnu osmisliti prostor i slova...
nešto meni dosad nepoznato se nadvilo nad zbilju... a poezija je hraniteljica duše, čitam Dragojevića i osjećam terapeutsku moć pjesme...
Tama...
O, tama, tama. Približio bih je
da mi bude ogrtač za večernju hladnoću,
udaljio bih je da me ne zaguši,
udvarao bih joj, vikao: čija si, támo?
Luda i mudra hvata me s visinskog tornja.
Gdje smo? Kada budem mogao i budem znao
svrnut ću je na sitan kvadrat ispred,
to nesretno mjesto gdje se bez
prestanka obnavljaju porazi.
Tu budimo, ti moćna, ti svevideća,
tu časak budi svjetlo,
reci ja sam svjetlo.
Danijel Dragojević
Poezijom se ono osjećajno, bezimeno, neizrecivo slijeva u dohvatljivu razumljivost… pjesnici su čuđenje u svijetu… uče nas pretakanju bezglasja u misaonu rijeku… u romor sintagmi… u žubor pisane riječi…
Čitam i osjećam čeznutljivost, neugasivu vatru nedovršenih zbivanja, nedosanjanih snova. Nisam pjesnik, nisam ni pisac tek pokušavam osjećanja pretočiti u štivo. Budi se žudnja za savršenstvom, za susretom sa nepoznatim. Razotkrivam sebe sebi. Javlja se strah.
Osjećam se oksimoronski… ćutim živuću smrt, ushićena gradim željezne ograde… iz vokabulara brišem istinite riječi… jer potvrđuju paradoks… jer zrcale neku neočekivanu, neprihvatljivu stvarnost. Postajem Raskoljnikov trenutka… zločinac i darežljivac i zao i dobar čovjek i prijestupnik i mislilac… uranjam u zimsko ljetovanje… izmišljam crno sunce… ćutim mrtvi val života… gorim ledenom vatrom.
Ponekada se uistinu osjećam kao sveta zločinka i jurim nedoglednim virtualnim cestama, iznenada mjenjam putanju… živim kvantni skok svjesti.
U tom oksimoronskom ludilu mijenjam značenja, kršim gramatička i geometrijska pravila, ispisujem rečenice u kojima pokušavam otrovanim zdravljem oživjeti umrlo djetinjstvo… buditi zavodljive nakaze… darovati im cvjetove nevidljivosti…
Pišući mijenjam matematičku etiku… kvadriram kružnicu… povezujem konkretnost sa apstrakcijom… ostvarujem De docta ignorantia… u naučenom neznanju osjećam istinitost tvrdnje… Bog je prije svake razlike… apsolutnost je beskonačna… njoj se ništa ne suprostavlja.
Zbog prve istine naslućujem mogućnost pretakanja nemogućeg u moguće… doživljaja neočekivanog u očekivanom. U zagonetki proturječja pronalazim smisao mojih lutanja prostorima umnih nedohvatljivosti. To je paradoks koji traži tumačenje jer usporava komunikaciju mene i mene.
U različitim sferama svjesnosti osjećam razliku između oksimorona i paradoksa, između oksimoronskoga izraza znalčevo neznanje i Sokratova paradoksa znam da ništa ne znam.
Spoznajem tu neusporedivost ali ne pronalazim izričaj kojim bih je uprisutnila u tekst ili stih.
Divim se pjesnicima. Oni uspijevaju oksimoronima i paradosima darovati smisao, poetizirati tumačenja, riječima utjelovljavati osjećanja.
Oni izmjeničnom kupkom deskripcije i preosmišljavanja tvrdnji oslikavaju tu retoričku razliku.
Da, pjesnici su čuđenje u svijetu.
Dijana Jelčić... https://blog.dnevnik.hr/dinajina-sjecanja/2018/05/1632141390/more-na-dlanu-kao-prvi-put-a-sedmi-put.html
|
