U sjenci tvog osmijeha...
Plovili smo oceanom sna, pristajali na dokovima, sidrili se u zbilji.
Koračali smo stazama razgranatog vremena, obalom rijeke nevraćanke,
zastajali u gradovima knjiga, cvijeća, ptica,
uspomene nosimo u sebi.
Bdijeli smo između sutona i zore,
spavajućima narušavali san,
željeli dohvatiti mjesec,
nestati u tišini iza obzora zbilje.
Bježali smo od velikih riječi, rastuživale su nas,
griješili smo,
razotkrivajući se sebi dosezali pomilovanje.
Na dnu kaleža hostija oprosta,
Joyceovo bogojavljanje,
oslobađanje od utega
prošlosti.
“Povijest, rekao je Stephen Dedalus,
je mora iz koje se pokušavam probuditi.”
U sjeni tvoga osmijeha
zaboravljam jučer,
ne želim sutra,
živim trenutak,
osjećam ga,
postojim.
Dijana Jelčić
|
