Najdulja noć...
Uzbibao se prostor, preobrazbom osunčanog hrama u tminu noći mjenjao geometriju vremena.
Kockar sa dalekog otoka ugasio sunce, stavio žetone na koordinate sutona, zavrtio ruletu svemira.
U dubini oka rastočene dimenzije, u krijesu ljubavi znakovi puta ka istini... Uranjamo u lazur noći,
u vidljivost zvjezdanog neba i viziju beskraja.
U prelomu svjetlosti iluzija istovremenosti, privid skrivene stvarnosti, izmišljaj paralelnih svjetova, čarolija uma i mogućnost putovanja kroz vrijeme.
U velikom kristalnom ogledalu odraz prohujalog vremena. Vidjeh zgusnuće svjetlosti, u stećcima uklesane bogumilske istine, smjenu stoljeća, u ljiljanima hugenotske strahote, krvavu svadbu, prevaru ljubavi,
na obali Mnemozine porod Venere.
U sedefu upisana biografija školjke, oslikana u sjećanjima, oživjela u svijesti.
Cvjećonoša je donio bokor adventskog znamenja.
Na ovitku tvoje ime.
Oćutih porinuće u njedra ljubavi, u skute strasti, u zagrljaj pjeska i pjene.
Osjećam toplinu, klizi niz vrat. Grlo krije pitanja, ona ne postavljena. U mirisu noći titraju odgovori. Koža diše tvojom blizinom. Na tvojim usnama okus šampanjca. Ispili smo zdravicu sreći. U pjenušcu trenutka naslućujem ključanje osjećaja. Skidam odoru zbilje i nestajem u iluziji. U srcu titraj uzbuđenja. Otrkrilo je magiju vječnosti.
Zemlja je velika, a ljudsko srce planet anđela vatre.
Zakoraknuh u zjenicu buđenja, u srce vremena.
Kolažem uspomena na sve prohujale završava igra najdulje noći.
Rađa se mladi dan.
Dijana Jelčić
|
