Zimski suncostaj...
U pjesku vremena stope u bojama rađajućeg sunca.
U vrtlogu života dimenzije nepostojeće na koordinatama
matematičke etike.
Kao Bachove sonate odzvanjaju obilježja svijetlosti,
sklad prostora i vremena, harmonija suprotnosti,
žudnja za otkrivanjem nove ljepote.
Nad gradom kruži vatrena ptica,
krijes svetosti pretače jučer u sutra.
Iz prevlasti tmine put ka svjetlosti. Vječni ples suprotnosti i žudnja za stvaranjem sklada.
U starosti staza po kojima ostavljasmo tragove naslutih istinu prolaznosti.
Na koncu puta se uvijek čuju ptice. One umiru pjevajući.
Bitnost se krije u vremenu, u nezaustavljivosti paranoičnog proticanja svete krvi kroz kapilare prostora.
Zašto se onda zamaramo, zašto pišemo pjesme, čemu služe svi ti izričaji kada nam sudbinu kroje lihvari na čijim prstima se taloži prljavština kovanica kojima odplaćujemo dugove jer im prodasmo svoje vrijeme i svoje iluzije?
Pitam se jesmo li odsanjali poeziju drevnih oceana, jesmo li pronašli grad na dnu mora, jesmo li prošetali arkadama nebeskog svodovlja, jesmo li se uspinjali jakovljevim ljestvama ka sretnoj budnosti u snu?
Osluškujem tišinu praskozorja. Dan zimskog suncostaja izranja iz tmine.
U osmjesima sunca nestaje praznina tmine...
Dijana Jelčić
|
