dinajina sjećanja
petak, 13.12.2019.
Poželi svjetlost...
 lux in tenebris, Prostor je bio prepun utvara, zidovi išarani sjenama prošlosti, trajanje u tmini uspomene, plov bespućem nesanice. U vazi su umirale ruže, znamenje nečemu čega nije bilo. U bljesku nutarnje svjetlosti moć tišine... u žamoru naslutih prevaru ljepote. Odbacih tugovanje, vrijeme u kojem bijah inkarnat prošlosti. U ovom utjelovljenju osjećam ljubav, druga nisu važna. U prisnosti buja prisutnost, pišem pjesmu lux in tenebris, tebi i danu punom svjetlosti...  Živimo u džungli na asfaltu, u svijetu punom prometne buke, buke na gradilištima, buke u susjednim stanovima, preglasne glazbe na trgovima, u kafićima, u diskotekama. Upitah se, mogu li željom zaustaviti prodiranje neželjenih zvukova u dubinu svijesti. Prolutah gradom, žamor me pratio, visio je nad sluhom kao oblak pun elektriciteta i pri sudaru sa mislima izazivao grmljavinu u glavi. Poželjeh čuti šaputanje vlati trave, lepet leptirovih krila i titraje latica cvijeća. Bljesnula je svjetlost... Sazrijevajući u svom dobrom snu, svjetlost dijete postade svjetlost žena, ljepotica svijeta koji se iz nje rađao. Mjenjajući haljine i dijademe u kosi svijetlost tišinom prede i tka najfinije niti iz kojih izrasta svijet. U dolini smaragdne rijeke naučih slušati, gledati, mirisati, kušati tišinu. Sjećam se osjećaja kojim sam u krošnji svjesti oćutila ljepotu kojom je muk grlilo cvrkut ptica, vlati mlade trave, žubor vode i kristalne suze vremena. Bio je to osjećaj lahoraste miline, provlačio se kroz dušu i najavljivao uzavrelost srca. Grijao me neizgovorenim blagorječjem, riječima koje su i neizgovorene imale svoje značenje, bile titraji plamenih jezika u dubini tijela. Zavoljeh muk zagrljaja. Dogodila se sinestezija osjetila. Čula sam boje, vidjela mirise, mirisala nikada napisanu poeziju. U čast svih boginja sunca ja jutros za sve Lucije i Luciane palim svijeće, sijem mladu pšenicu i šapućem, Sretan vam imendan!!! Dijana Jelčić  |
