Poželi svjetlost...
lux in tenebris,
Prostor je bio prepun utvara,
zidovi išarani sjenama prošlosti,
trajanje u tmini uspomene,
plov bespućem nesanice.
U vazi su umirale ruže,
znamenje nečemu čega nije bilo.
U bljesku nutarnje svjetlosti moć tišine...
u žamoru naslutih prevaru ljepote.
Odbacih tugovanje,
vrijeme u kojem
bijah inkarnat prošlosti.
U ovom utjelovljenju osjećam ljubav,
druga nisu važna.
U prisnosti buja prisutnost,
pišem pjesmu lux in tenebris,
tebi i danu punom svjetlosti...
Živimo u džungli na asfaltu, u svijetu punom prometne buke, buke na gradilištima, buke u susjednim stanovima, preglasne glazbe na trgovima, u kafićima, u diskotekama.
Upitah se, mogu li željom zaustaviti prodiranje neželjenih zvukova u dubinu svijesti. Prolutah gradom, žamor me pratio, visio je nad sluhom kao oblak pun elektriciteta i pri sudaru sa mislima izazivao grmljavinu u glavi. Poželjeh čuti šaputanje vlati trave, lepet leptirovih krila i titraje latica cvijeća. Bljesnula je svjetlost...
Sazrijevajući u svom dobrom snu, svjetlost dijete postade svjetlost žena, ljepotica svijeta koji se iz nje rađao. Mjenjajući haljine i dijademe u kosi svijetlost tišinom prede i tka najfinije niti iz kojih izrasta svijet.
U dolini smaragdne rijeke naučih slušati, gledati, mirisati, kušati tišinu. Sjećam se osjećaja kojim sam u krošnji svjesti oćutila ljepotu kojom je muk grlilo cvrkut ptica, vlati mlade trave, žubor vode i kristalne suze vremena. Bio je to osjećaj lahoraste miline, provlačio se kroz dušu i najavljivao uzavrelost srca. Grijao me neizgovorenim blagorječjem, riječima koje su i neizgovorene imale svoje značenje, bile titraji plamenih jezika u dubini tijela.
Zavoljeh muk zagrljaja. Dogodila se sinestezija osjetila. Čula sam boje, vidjela mirise, mirisala nikada napisanu poeziju.
U čast svih boginja sunca ja jutros za sve Lucije i Luciane palim svijeće, sijem mladu pšenicu i šapućem,
Sretan vam imendan!!!
Dijana Jelčić
|
