Pod maslinom tvojih praotaca...
Bila sam ubrizgana u neko drugo vrijeme. Homerovsko? Možda...
Bilo je to vrijeme odiseje beskrajem pročitanog. Savladavala sam misaone, osjećajne, nadajuće puteve ka nečemu tada bezimenom. Voljela sam sutone, radovala se Venerinom izlasku na nebo trenutka. Noći su bile svijet snovitosti. Lazurni veo se, kao baldahin, nadvijao nad imaginaciju postelje od maslinova drveta.
Bilo je to bdijenje u prividu dalekog otoka i čekanje na tvoj dolazak u zaton sna.
Pamtim vrijeme oluje ruža i kovitlanje latica. Na svakoj neisplakana suza. U suzi neostvarena želja. Oči pamte najdulje, u njima se kobalt beskraja pretakao u sjaj carpaccio svitanja. Gledala sam rađanje mladog sunca i na žalu buđenja, u izmaglici zore, nazirala konture dolazećeg.
Postojao si, bio si ubrizgan u sjećanje. Pričinjalo mi se i Argo je bio tu, a bila je Tresi, vjerna sudionica u vremenu mladalačkih pustolovina. Odavala sam joj tajne mojih maštarija. Mahala je repom i gledala me očima boje jantara. A onda bi me liznula i položila glavu na moje koljeno... u njenom pogledu se zrcalila poruka... čekaj i on će siguno doći...
Došao si sa zrnom sreće u oku i krstio ono bezimeno imenom ljubav. Tresi je zalajala i zaspala zauvijek... pokopali smo je pod maslinom tvojih praotaca.
Zagrlio si me. Prekoračili smo rampu. Krenuli negdje. Iza nas su ostale staze traganja ispred nas se širio svijet ostvarujućih mogućnosti.
U dvoje se ljepše sanja, rekao si.
Vjerovala sam ti...
još uvijek gradimo mostove pod koijma se budimo...
Dijana Jelčić
|
