Svitanje u boji vjenčanice...
Čitala sam Atlantidu Platon, Gargantua i Pantagruel Françoisa Rabelaisa, Civitas Solis Thomasa Campanella i poželjela da utopije prestanu biti utopije, željela ih oživjeti, opisati, ostvariti.
Pod sunčanikom izgara dan. Pepeljasta svjetlost razotkriva tajnu prolaznosti. Nad humkom dana pjesma Hoefora i siluete Eumenida. Pod kupolom ljepote kaleidoskopska igra misli i osjećanja, dana i noći, Sunca i mjesečine, godišnjih doba, žrtvonoša, pravednika i trenutaka. U gradu sunca, u sjaju sedam prstenova, na sceni teatra vremena gala predstava.
Premijera. Reprize neće biti.
Nad nama nebo prepuno legendi, sazviježđima ispisani mitovi, utjelovljena božanstava. U nama božja iskra, bitak svjetlosti, srž dobrote. Vječnost zaziva radoznalost, čežnju za otkrivanjem tajni, vjerovanje u starenje duša i njihove seobe. Ljubav, svećenica sunca, nerazotkrivena misterija, nedodirljiva, neuništiva, promjenjiva, vjekuje u pričama, snovima, u tugama i žudnjama. Razotkriva se sjajem zjenica u vidokružju, u drhtaju srca, u sutonu i svitanju, kaplje s neba, izranja iz mora, svjetluca u pjesku, titra u zraku, u nama.
Trajanje noćnog lazura se izdužuje ka zimskom suncostaju. Zvuk ponoćnog zvona, u plamu svijeće šapat uspomena. Na sjevernom nebu jato Plejada plesom hrli ka svitanju.
Koračam iluzijom, nestajem u ljepoti iza duge, uranjam u privid prošlosti i budućnosti.
U snovima je sunce uvijek tu.
Vrtložilo se tkivo podsvjesti, rađala se sjećanja zaboravljena u luminu nutrine.
Zar je moguće misliti u snu? Misaoni režanj je bio budan. Začudna tajanstvenost sive tvari u našim glavama je svjedočila svoje neumorno djelovanje.
Osjetih kako se misao slijeva u osjećajnost.
Toplina zagrljaja... ne, to više nije san. Začuh zvuk zornice.
Nebo je bojom vjenčanice okitilo mladi dan...
Dijana Jelčić
|
