Nenašminkana...
Bila je ovo noć puna proljeća i trešnjinih cvjetova. Pred svitanje se rasplamsao najljepši san i alejom mirišljavih pupoljaka me poveo u labirint zrcala. Vođena šapatom iluzioniste odgonetnuh zagonetku skrivenu u njegovom središtu. Tvoje ime je bilo ispisano kao šifra za otvaranje škrinje prepune neprocjenjivog blaga. Slovkala sam tajnstveni kod i škrinja se počela otvarati.
Probudio me miris kave i tvoj osmijeh. Neiscrpljujuća ljepota nedeljnog jutra. Zapalio si drugu svijeću i prisjetio me da smo uronjeni u vrijeme došašća ljubavi. Na prozoru susrećemo sjećanja. Smiješi nam se anđeo kupljen na jednom davnom božićnom sajmu u srcu Europe.
Ustajem i grlim svjetlost koja uranja u sobu. Volim tvoj glas i pjesmu Gwendolyn Brooks. Prisjećaš me na mnoge prohujale nedjelje.
A naročito kad zaboraviš nedjelju;
Kad zaboraviš naše trenutke nedjeljom u krevetu;
Ili mene kako sjedim na radijatoru ulične sobe u tromo popodne,
I gledam niz dugu ulicu koja nikamo ne vodi,
Zagrljenu priprostim ogrtačem nenadanja,
I ništa ne moram raditi i sretna sam...
I kad ponedjeljak ne bi trebao doći
Kad to zaboraviš kažem...
Kad zaboraviš moj tihi predosjećaj
Da će rat završiti prije nego dođe red na tebe;
I kako smo se konačno svlačili,
Gasili svjetlo, uranjali u krevet,
Ležali načas opušteni u nedjeljno svježoj posteljini
I nježno se slijevali jedno u drugo...
ne mogu ništa zaboraviti, nemam što zaboraviti. Volim sve naše nedjelje u tišini naših odaja. Volim to vrijeme nedogađanja u kojem se zrcale sva događanja...
Sunce se kupa u tvom pogledu. Najavljuje početak početka, objavljuje svetkovinu osjetila. Osjećam buđenje nemira, tako poznatih, a uvijek drugačijih.
Volim sve naše iluzije, volim snove koje slijevamo u stvarnost. Vraćam se iz svijeta iza zrcala svijesti i uranjam u stvarnost. Kao i svake nedjelje, još nenašminkana se vidim u tvojim očima. Smiješiš se, usrećuješ me. Voliš me bez maske koju, iz navike svakodnevno, stavljam na lice.
Za koga ju stavljaš? pitaš me.
Za sebe, odgovaram.
Za koga ju uistinu stavljam? pitam samu sebe...
Dijana Jelčić
|
