dinajina sjećanja
petak, 06.12.2019.
Igra fotografijama...
 Sjećam se, pričali smo o ljubavi. Tražili smo riječi. Nismo ih pronašli. Mozak je iscrtao ikone na zaslonu osjećanja. Ponekad mi se pričinja, na početku smo priče, stolujemo u vremenu traganja za simbolima uma. Poželjeh dan pretočiti u štivo. Igram se slovima. Premalo ih je na tipkovnici. Bezglasna riječ i beživotna rečenica ne dišu. Počivaju beznačajne na monitoru. Osluškujem tišinu. Čujem radosnu poruku. Želim joj darovati smisao. Osjećam, most između misli i osjećanja je zlatna nit. Titra ritmom disanja. Diše ritmom srca U metamorfozama uma ozrcaljeni piktogrami i ideogrami, prastari govor bez jezičnih barikada. Uspomena na magistra Ludu, na postojanost posljednjeg igrača staklenim perlama. Utjelovljujem homo ludenasa... Igram se. Riječ koju osjećamo može "nemoć" preobraziti u "moć", nesigurnost u sigurnost, tugu u radost, nesreću u sreću. U bezglasju istina pronalazim znakovlje u kojem vidim tišinu, čujem bol, kušam tugu, dodirujem sreću. Osjećam mnogodimenzionalnost jedne jedine riječi. Živim sinesteziju osjetila i pitam se. Je li moguće u kratkim udasima i vremenu između njih otvoriti novu stranicu jezikoslovlja i upisati novu riječ? Riječ koja u sebi skriva viđeno, kušano, slušano, mirišljavo i dodirnuto. Vidjeh srcem odapet let ptice, u vjetru vremena istinu, u trenutku vječnost... u svjesti slijed fotografija... Ljubav se događa u trajanju, u magiji nektara, u tajni omjera okusa i mirisa, u dozrijevanju pod nutarnjim suncem. Prastaro pismo, simboli uma, novonastajući piktogrami, ideogrami vremena i govor fotografija... moćno znakovlje na putu pamćenja. Igram se fotografijama... i uspomenama... Dijana Jelčić  |
