Neopisivost bliskosti...
Šutimo, gledamo u daljinu, vidimo ono izvan pogleda, tek odsanjano dolazeće.
Razgovaramo pogledima, čujemo nepostojeće riječi, naslućujemo nerazotkrivenu istinu prapočetka. U tvojim očima iskra neviđenih krajolika, pejsaž neoslikan na zemljovidu.
Zaustavljamo se u odmaštanim mandračima. U proustvskim galijama pronalazimo neprocjenjivo blago bliskosti, neizgovorivost pripadanja. Šutnja neumanjuje ljepotu doživljaja. Srce mijenja ritam, zaboravlja pokoji odkucaj, ubrzava disanje. Pričinja mi se i planet se brže kreće. Uranjamo u nepostojeće sada, u nepojmljive sfere zbilje.
Nestvarno stvarna si, iza koprene trenutka vidim obrise tvoga osmijeha… narušavaš muk vremena.
Misao si, metafora bliskosti u metafizičkom bestijariju uzburkanog uma… zaobljujem trenutak.
Prepoznajem te po uzbuđenju…
Osjećam te uspomenom srca…
Živiš u višestrukosti razina...
Trajemo umnožavanjem fikcije i stvarnosti…
Bliskost se ne mjeri riječima…
Nemjerljiva je…
neopisiva je...
Sama sebe ispisuje u dubini tvog pogleda...
a kad pričamo ni o čemu značenja pretačemo u igru
opisujući zbilju.
Dijana Jelčić
|
