Negdje duboko...
Noćas sam umrežila san u bdijenje. Lucidnost me odnosi u jednostavnost tvoje priče o nama. Život bez drame. Zaboravio si opisati preludije prepune tužnih zapleta. Dobro je tako.
Sretno budna čekam mlado jutro i objavu trećeg dana zadnjeg mjeseca u godini. Trinaestica se kotrlja svome kraju. Bila je prepuna događanja. Putovali smo, susretali stare prijatelje, upoznavali nove, uživali u teatarskim predstavama, izložbama slika, filmovima, glazbi i poeziji.
Sreću čine male stvari. Pjevušiš, a miris kave se širi prostorom. Naviknula sam na svitanja puna tvojih osmjeha i šala. Stolujemo u zavjetrini zbilje ulovljeni u mreži iluzija. Divno je živjeti u tvojim izmišljajima i mojim lutanjima nekim dalekim svjetovima. Vjerno pratiš moja odmake iz vremena. Susrećem te začuđenog u zjenici vječnosti.
Jesmo li to uistinu mi?... pitaš me ispisujući moje ime na komadiću papira.
Čemu to? Vraćam se u stvarnost.
Da ne zaboravim kupiti knjigu. Odgovaraš mi zagonetnim osmijehom pogleda uperenog u hrpu knjiga na podu pored mog radnog stola. Sjetih se želje tek naznačene u jednom uzdahu.
„Negdje“ u zraku lebdi riječ duboko… šapnuh… imam i druge riječi… odgovaraš… izvuci je iz mene ako sam u sebi… poigrah se stihom…
Razumjeli smo se. Darovao i mi želju ukoričenu u pjesnikov san.
Dijana Jelčić
|
