Ti ne znaš...
Ti ne znaš kako izgleda soba u kojoj te volim,
ne znaš s kojeg prozora
u noćima kao ova pozdravljam
tvoju zvijezdu
i tvoj put k meni,
ti nisi shvatio da je ljubav tu oko nas
u mirisu sna koji smo
rastavljeni prestali sanjati.
Mi nikada nismo imali vremena u nepokretnim nedeljnim jutrima uživati u kavi i mrvicama između jastuka i plahte, nikada nismo pili šampanjac još ošamućeni od noći pune nježnosti.
Mi nismo znali željama pokloniti život, nismo znali voljeti trenutak, nismo uspjeli preživjeti oluju ruža, a željeli smo beskonačnost, vječnost i neuništivost sna.
Željela sam tvom imenu darovati budućnost. Na purpurnoj livadi mrtvi snova dozvolih
tvom očinstvu da odsanja san bez mene.
Tiho i elegantno kao crna pantera spušta se noć.
Teške od zvijezda vise ruke neba nad mojim prozorom.
Osluškujem tihi romor svitanja,
dok tiho i elegantno kao crna pantera odlazi noć,
ples svjetlosti i sjenke se gubi na horizontu,
u vazi umiru ruže,
zima je prošla,
nisam ubila hladnoću..
Kada sam plakala vjerovao si da su to kristali snova,
kada sam šutjela vjerovao si da je sve rečeno
i nisi mogao osjetiti da u meni tuga spava
jer kada sam poljubcem sakrivala lice
ti nisi mogao znati
da se valovi sreće na hridi tvoga srca
prelamaju u suze.
Godinama si govorio jezikom drugih,
gledao tuđim očima,
volio zatvorenim srcem,
grlio rukama kupljenim na sajmu poniženja,
a ja sam molila pomolivanje,
tražila oproštaj u sumraku tvog pogleda,
preživjela bićevanja ponosa
i danas siđoh sa stupa srama
išarana tragovima tvoje ljubavi
ali mirna...
Dijana Jelčić... kolaž stihova iz zbirke...odakle dolazi ljepota... Zagreb, 1987...
|
