Sva njegova lica...
U krčmi «Pri veselom prascu», u Prdečevu Selu, nedaleko Zagreba, stari, bogomdani glumac, Jelčić, kojeg je Bog poslao da stvori novo, bolje kazalište, priča, potpuno siguran u svoju genijalnost, o tome kako je nemoguće u vukojebini stvarati umjetnost.
/ Po Thomasu Bernhardu adaptirao Zdenko Jelčić./
Desetljećima dijelim život sa umjetnikom. Uz njega naučih koračati na tananoj niti između mahnitosti i ozbiljnosti, balansirati na sponi između sanjarija i epistemoloških istina. U pojavnostima percepcije naučih gledati događanja drugačije, promatrati ih kroz prizmu osjećaja u prostornosti osobne slobode, one tajanstvene Kafkijanske slobodnosti koju otkrivamo tek u sebi. U bravurama njegova izričaja susretoh snovitost na obroncima zbilje, djeliće života iz kojih se naučih uspinjati do vrhunca emocionalnih doživljaja.
Naučih da cilj nije dosegnuće 15 minuta vorholovske slave, nego pronalaženje puta ka dostizanju sklada između sebe i svojih žudnji, uravnoteženost između sebe samoga i svijeta u kojem živimo, između pozitiva i negativa fotografskog pamćenja, između slike i preslike stvarnosti u našim maštanjima.
Postali smo suigrači poetske uzbibanosti. Upleli smo misli i osjećanja do nerazmrsivosti naših raznolikosti, do tkanice išarane bojama nutrina, koloritom suprotnosti. I kada šutimo razgovaramo. Motrim ga da bih bila motrena. On me gleda žudeći za pogledom. Ispisujemo se jezikom misli da bi bili ispisani znakovljem ćulne čujnosti. Hotimice se prepuštamo preoblikama misaonosti, uprisutnjujemo nemoguće da bi zbiljnost dobila odoru naše snovitosti. U tome dvopletu, u punini zajedničkih čvorova, u balansiranju kontrastima mi trajemo ushiterni u mirnoći uzavrelih nemira.
Dijana Jelčić ... "Mostovi pod kojima se budim" zbirka prozno poetskih tekstova.
.
|
