Put bijelih oblaka...
Otuđenje, izgubljenosti u vrtlogu vremena… nemoć… proces nečemu nevažnom… nečemu čega nije ni bilo… nemogućnosti obrane… vrijeme muka i grijeha… i na koncu osuda kao spas… pomirenje sa sudbinom… a u jednom procesu se ogleda bezbroj procesa… u jednoj sudbini se zrcali mnogo sudbina… vizije i proročanstva koja predviđaju budućnost čovječanstva... nedorečenost … radnja bez raspleta… nagost čovjeka pred nevidljivom porotom… nagost duše bez utočišta… Oshov put bijelih oblaka… staza na kojoj susrećemo sami sebe… ubožnica u kojoj učimo misliti sebe u sebi… i misleći sebe osjećamo druge…
U kafkijanskom kavezu umire jedno sjećanje… nestaje uspomena kao stranica otrgnuta iz albuma slika… još samo tihuje bol u zaliscima srca… zaraštavanje rane… otisak ožiljka u pamćenju…bilo je teško… priznajem… pronašla sam se u zamki bezilaznosti iz kovitlanja kučine koju je prela preslica sudbine…
Sve što nam se dogodi u životu događa se sa smislom… i naizgled besmisleno dobija konture svjesnosti… kostur istine na kojem možemo graditi i nadograđivati prostor- vrijeme… u međuprostorima titraju nepostojeće praznine… horror vacui koji treba ispuniti ljepotom… posložiti trenutke u njihovom novom sjaju… ne dozvoliti gorčini da se prelije u izvor rijeke nevraćanke… sreća je u istini neponovljivosti životnih epizoda, ni sretnih, ni tužnih… panta rei… nova slika, novi zvuk, novi miris…
Pitam se tko sam… odgovor tražim u psihologiji perenijalne filozofije… krećem iz žarišta… iz one točke u kojoj se susreću metafizika uma i fizika tijela… čin logične i etične misli… osjećam istovremenost iskonskog i univerzalnog…
Otvaram vrata kafkijanske krletke… završavam proces nečemu nedorečenom… nečemu čega nije ni bilo… koračam stazom ka zamku i pronalazim sebe u sebi… sebe žigosanu, sebe sa stigmama sudbine… sebe necijenjenu i cijenjenu… sebe nevoljenu i voljenu… sebe cjelovitu… sebe u kolajni koja me veže s tobom… u milostivoj sudbinskoj igri… u svitanjima koja zrcale sutone… i sutonima koja objavljuju nova praskozorja…
Bez tebe bijah tek titraj u sablasnoj tišini muka… tek vlat trave na sanjanim Elizejskim poljima… sjaj neosvjetljene, nedotaknute, nedoživljene istine… tek kap vode u kojoj se zrcali rodoslovlje… kap koja je pisala poeziju suza… kap u rijeci vremena… i oblaku koji je zaokružio sunce… i oživio davno napisano… poeziju drevnih oceana i ljubav…
Dijana Jelčić
fotografije... Jasna Marcelić
|
