Lux in tenebris... svjetlost u tmini...
Hic tandem stetimus nobis ubit defuit orbis.
(Stigli smo najzad ovde gde nam je nestalo globusa.)
Eh, ta mansarda!
"Noktima smo svuda po zidu ispisali (kada to nije išlo na uštrb slika koje je iscrtala vlažna ruka) latinske i grčke sentence kojih smo se pridržavali kao deset božjih zapovesti i izgovarali ih u časovima intelektualnih kriza i očajanja kao molitve očišćenja. To su bili putokazi ka Istini, lux in tenebris, kako je rekao Jarac-Mudrijaš. Ko bi se drugi setio toga da se sentence moraju urezivati u zid ad unguem, »golim noktima, dok krv ne brizne!« "
Danilo Kiš...MANSARDA
Teško je poslije ovakvog teksta napisati nešto smisleno, pronaći riječi kojima bih opisala trenutak u kojem doživjeh lux in tenebris, trenutak spozanje nutarnje svjetlosti…
Na graničju svjesti i podsvjesti se prisjećam davno napisanih pjesama… zbirke „osamnaest crvenih ruža“...
Prostor je bio prepun utvara
zidovi išarani sjenama prošlosti
trajanje u tmini uspomene,
plov bespućem insomije.
Noktima tugovanja
klesah pjesme u zidove hrama ljubavi…
uzaludnost,
ne osjećah sjaj
nutarnjeg sunca.
U vazi su umirale ruže,
znamenje nečemu
čega nije bilo.
Bila sam inkarnat nepostojanja u vretenici zbilje… a onda odrastoh do zrelosti djeteta... oćutih moć sadašnjeg trenutka...
Ako postoje reinkarnacije ja u ovom utjelovljenju osjećam ljubav… druga mi nisu važna… ne opterećujem se njima…
Hic tandem stetimus nobis ubit defuit orbis... Stigli smo najzad ovde gde nam je nestalo globusa... preselili smo u mansardu...
Igra sudbine i utjelovljenje pročitanog... počeli smo živjeti kompromis između sna i jave...
Darovao si mi buket ruža… širile su miris ljubavi… ne dozvolih im da uvenu… da nestanu u zaboravu… poželjeh u zajedničkoj prisnosti ovjekovječiti njihovu prisutnost… uspjela sam zaustaviti njihovo nestajanje…
Sretna pišem ljubavnu pjesmu lux in tenebris… tebi i tvom imenu u kojem ćutim snagu danje svjetlosti… više ne dozvoljavam prošlosti da mi zamuti izvorište ljepote…
Izgovaram molitvu geometriji trenutka i na laticama osušenih ruža ispisujem moju pjesmu nad pjesmama… na dnu stiha se zrcali čvrstina dvojnosti u jednoti ljubavi…
Ruže su bile i ostale znakovlje mojih sudbinskih puteva... neizgovoriva, tek osjećajna, simbolika moga vremena...
U prisnosti buja prisutnost,
dan prepun svjetlosti
i ruža.
Dijana Jelčić
|
