Na bojišnici intime...
Bojišnica intime je stanje svijesti u kojem vrijeme prestane postojati… u tim tajanstvenim odbljescima nepostojanja spoznajem više od obićnog trajanja u stvarnosti… tada osjetim lomljivost i nepredvidljivost života…
Gomilaju se misli… misaone slike… naizgled zaboravljeni kaos dobija obličje… izrasta u geometriju bivstvovanja… postaje smisao... u sjećanje se vraćaju besmislene rečenice… one, izgovorene u pustopljinama nebitnosti… zvone glasovi davno izgubljeni u žamoru svakodnevice… odzvanjaju kao jeka osmijeha… jecaji tuge… vapaji boli… prohujala nevažnost postaje bit ozrcaljenog sjećanja… prolazna sentimentalnost se pretače u egzistencijalno… uranja u srž osjećajnosti… postaje osjećaj uklesan u pamćenje… to je proces sazrijevanja… imenovanje bezimenosti… skidanje patine sa moždanih vijuga… nešto kao glancanje starog srebra… izranjanje iz senzualne amnezije…
U tim trenucima susrećem onu, od sebe, odbaćenu sebe… onu koja je koračala rubom bezdana… izgubljena u vihoru strahova… onu inače nevidljivu siluetu žene u koroti srca… plačljivi privid sebe same…
i vidim tebe na vratima smrti… tebe u kandžama zvjeri… tebe u kući smrti…
Na bojišnici intime osjećam otupljenost osjetila… gubitak kontrole nad osjećanjima… zadah nagomilanog mulja u orbiti senzoričkog pamćenja… svjesno se ranjavam… u malim dozama si ubrizgavam otrov skupljan u peharu misaonosti… prolazim kroz koridore tmine u kojima su ostali tragovi nje... one odbaćene mene…
Ta interna psihoanaliza rezultira odbacivanjem tereta prošlosti… otapanjem ledenog otoka podsvjesti… oslobađanjem zatomljenih osjećaja… konkretiziranjem svijesti… uranjanjem u moć sadašnjeg trenutka...
To je okosnica vremena kojem se, poslije puta pokore, svjesna svih svojih grijeha vraćam… sebi u sebi i tebi u tebi...
Dijana Jelčić
|
