Dogodilo se jučer...
Probudila me užasna bol u glavi...desna strana... desno oko bez vida... strah od aneurizme... hitna pomoć je stiga brzo... odveli me na neurologiju... CT glave... sve OK... ali tlak 200 kroz 100... brzo infuzija... EKG... sve OK... desno oko suzi i pogled titra u magli... očni tlak iznad normale... još jednom infuzija... kapljice za oči... sati prolaze... oko mene ljudi u bijelom...mjere tlak... spustio se 130 kroz 80... očni se spustio u normalu... bol u glavi prestala... bilo je to deset sati straha... onda dijagnoza... glaukom desnog oka... na vrijeme otkriven... slijedi terapija... a onda je stigao on...
sjetih se ovog davno napisanog tekasta...
onda si došao ti...
Nebom su letjele crne ptice i potvrđivale se slutnjom u duši. Vrijeme je jurilo tračnicama sna, nezaustavljivo, tugaljivo i neopozivo brisalo ljepotu svakodnevice. Zla kob se kao vještičja sjena nadvila nad trenutak koji sam grozničavo skrivala od sebe same. Munje su derale nutarnje nebo i stizale u dušu opijelom tišine. Tražila sam iskru nade, a kada je tiho pokucala zaboravljala otvoriti okna srca. Zaustavljena u tugama ne tražih više ljepotu u daljinama. Sklupčana u entropiji zatvorenog prostora nisam osjećala svježinu svitanja niti blagost sutona.
A onda si došao ti s buketom svjetlosti u rukama i razbio tugaljivu sliku jesnjskog umiranja. Svilenkastim velom svoga svemira si umotao moju dušu i zaustavio trajanje izgnanstva na koje sam sama sebe osudila. U čaški nebeskog cvjeta si mi ponudio eliksir ozdravljenja i rastjerao crne ptice sa horizonta svijesti. Suton se spuštao laganim koracima u oslobođeni trenutak buđenja.
U silueti ljepote prepoznah odbjeglu ljubav u povratku, a u zrcalu vremena, u dubini tvog pogleda vidjeh kako se u opustjele konture moga lica vraća osmijeh i skida krinku iza koje sam se godinama skrivala.
Na stolu je ležala otvorena bilježnica u kojoj skrivah boli, vjetar se ušuljao u odaju i okrenuo novu stranicu na koju upisah prvi ljubavni stih tebi dragi moj pjesniče.
Svojim dolaskom si zaustavio jurnjavu vremena, a ubrzao otkucaje srca, u duši ugasio tonove tužaljki i darovao mi poeziju ljubičastog sna. Savladao si Kerbera na dverima duše, promijenio kraj legende o Orfeju i Euridiki i ne okrećući se prošlosti me izveo iz tmine nutarnjeg Hada. Nad životom se razlila vječnost puna simfonije svjetlosti i rapsodije boja. U dubini tvog pogleda pronađoh prostor- vrijeme koje nas sjedinjuje u biverzum sna i univerzum jave.
Na obzoru svakog novog svitanja umjesto crnih ptica lepršaju leptiri i najavljuju proljeće ljubavi u kojem trajemo već godinama.
Dijana Jelčić ... neukorićena zbirka tekstova Umijeće vremena... 1987- 2007.
Danas se ispričavam svima kojima nisam odgovarala na komentare... i nisam osjetila blogove... bila je ti viša sila i mea culpa.....
|
