Hvala vam...
hvala vam prijatelji dragi na divnim čestitkama... usrećili ste me... darovali ste mi dan prepun ljepote... za uzvrat ću vam pisati o sreći... voljeti naše zajedničko vrijeme... uživati u ovoj začudnoj prostornosti našeg virtualnog prijateljstva...
Promatram buket ruža na radnom stolu... bude se sjećanja... pričinja mi se da čujem njihov govor... titraju slike prohujalog vremena... stoljeća se redaju, godišnja doba oblače i skidaju haljine s drveća, jedino ruže mirišu uvijek istim pupoljcima. Danas zaustavih vrtlog i trenutak pređe u purpur jutrenja.
Udišem ljubav i srce titra poezijom, vraća me u san.
Kreni u potragu za izgubljenim vremenom, oživi ga u sebi i u meni šapuće mi srce.
Slike davno zaboravljene oživješe ovim divnim snom u ovoj zaudnosti sjećanja i poeziji ruža. Mnogi trenutci iz prošlosti su zauvjek ocrtani znakovima i svjedoče snagu proteklog vremena.
Slike velikih majstora, koje pamtim iz monografija, muzeja i galerija žive u meni bojama i trenutkom nastajanja, davne melodije postaju tonovi ovoga sretnog sna, a veliko bijelo more neubranih ruža me mirisom i vjetrom poziva da uđem u jedrenjak koji će me nositi pučinom života.
Tada osjećam da sve što se oko mene događa prepoznajem samo u sebi samoj i spoznajem da nisam jedno jedino biće, nego kolona bića u kojoj je iz trenutka u trenutak bilo strastvenih, zaljubljenih, umornih, tužnih, sretnih, nesigurnih i odlučnih.
Ja sam samo jedna nit u klupku vremena, snažna nit u kojoj su sjedinjeni svi već skoro zaboravljeni osjećaji prošlosti.
U ovom trenutku kojeg gledam srcem se sjedinjuju stari i naizgled novi osjećaji. Tu u dubini sebe čujem poeziju ruža i spoznajem, sve se ponavlja, pa iako se naizgled mijenja, to što vidim i osjećam u ovom sretnom treptaju oka je građevina mojega života.
Veliki graditelj o kojem ovisi njena arhitektura je Vrijeme, pisano velikim slovom.
Spoznajem tog nestalnog i svojeglavog Boga i uspijevam oživiti sjećanja iz oluje ruža i osjećam da osjećam... da ovim sretnim trenutkom istinske spoznaje živim svoju istinu o životu.
Grlim tog svojeglavog Boga, kitim mu čelo laticama dolepršalim iz oluje ruža, šapućem mu najljepšu poeziju vremena, ne dozvoljavam mu da mi oduzme sjećanja na prohulalo vrijeme, na ljepotu prvih sastanaka, zatvaram ga u srce tamo gdje ostaju sva lijepa sijećanja.
Zatvorite vrijeme u srce, tu ćete ga osjećati svakim njegovim titrajem... vjerujte mi vrijeme je sjećanje i kada nas napusti prepušteni smo zaboravu...
Dijana Jelčić
kolaž buketa ruža koji oivljavaju lijepe uspomene prohujalog vremena...
|
