Jesen je u meni...
Lutam alejama vremena, u vjetru osjećam miris jeseni.
Listopad i ja, nedjeljivost od rođendana.
Pričali su mi o plavetnilu neba,
o sunčanom podnevu,
o kaosu ljubavi i želja,
o trenutku u kojem poželjeh
pozdraviti svijet.
Željeli su Dianu, boginju lova i mjeseca,
a dobili ružno pače, malo modro klupko
i trenutak tišine, ubitačne tišine.
Željeli mi darovati ljubav,
aja sam već onda sanjala plave daljine,
purpurne sutone i
carpaccio svitanja...
U urni vječnosti ostaci prastarog pepela,
u bezdanu podsvjesti sukob neboja i ništavila,
u magnovenju budnosti titraj kčeri vremena,
bljesak istine,
u tvom pogledu privid odsanjane budućnost.
Na obroncima carpaccio svitanja vizija sudbine,
nad humkom praotaca silueta žene ptice,
utjelovljenje snovida,
sloboda na dlanu privida.
Sunce u tvojim očima,
oćutih ljepotu u vremenu,
u kovitlanju sati, minuta, trenutaka.
Čekala sam te izvan vremena
I susrela u nenapisanoj pjesmi.
Dotaknula nas je sjeta umiruće i rađajuće ljepote, pretakanje jedne u drugu. Iz mahnitosti ljetne vreline uranjamo u blagost jesenje svježine. Iščekujemo krštenje mladog vina i slavlje boga dobrog raspoloženja. Apolono- dionizijska stvarnost se obznanjuje u titrajima uma.
Dijana Jelčić
|
