Poslijepodne jednog...
Te nimfe, da ne odu želim.
Bijelu
Put im ćutim u tim blijescima u
Velu
Satkanu oda sna strasna.
Zar voljah tek sanje
(Stephane Mallarmé, Faunovo poslijepodne)
U žudnji, u čežnji osjećam sučeljavanje dvije dimenzije, mogućnost dva izbora, dva moguća načina života. S jedne strane, tek pusto obitavanje u jednoličnim ritmu svakodnevice, a s druge strane postoji život u irealnom svijetu snova, lijepa iluzija satkana od žuđenih ljepota.
Postati klošar, odreći se utabanih životnih staza, družiti se s Artemidom i njenim nimfama, biti suvremeni Faun.
San o nimfama mi se neprestano vraća, lebdim granicom između sna i jave, živim estetske vizije dvije paralelne stvarnosti i odlučujem se za ljubav u kojoj dosežem apsolut ljepote.
Odvajam se od monotonije svakodnevice da ne bih izgubila dodir sa čovječnosti i prirodom, sa istinskom ljepotom postojanja u sadašnjem trenutku.
Osjećam se kao Mallarmeov junak, kao osamljeni beskućnik koji je u igri sa nimfama postao Faun, titrajuća struna vječnosti, djelić univezuma, univerzum sam...
Ponekada mi se pričnja da čujem tihani govor univerzuma, tankoćutnu muziku nebeskih sfera… u metamorfozi svijesti živim Vergilijevu četvrtu eklogu… vidim objavu rađanja ljubavi… osjećam sjedinjenje prirode i čovjeka … u snazi tvoje blizine ćutim dozrijevanje osjećanja osjećaja u nešto neizrecivo nježno... tišina, u bukolici vječnosti, dobija puninu dvojstva… napuštamo obruč stvarnosti… prolazimo kroz kapije sunca i ulazimo u pastoralu sna... u vječno obnavljajuću viziju početka bez kraja…
Osluškujem huk oceana, poeziju školjki i koralja otrgnutih iz arhipelaga uspomena… iz sjećanja tih svjetlucavih mostova pod kojima se sretna budim…
Ljubav je svjetlosna dimenzija, peta protega u enenergetskom polju indukcije isposničkog postojanja u poetičnosti vrtloga bezprostorne svevremenosti.
Dijana Jelčić... „Mostovi pod kojima se budim“ 1987- 2007.
|
