Jedna zvijezda padom dotaknu tišinu...
Bili smo buntovnici bez razloga,
adolescenti,
trajali u subkulturi mladalački zanosa.
Odrastanjem živjeli apsurde,
svjesni postojanja
u iluziji svijeta.
Zrelost objavljuje pobjedu
emocionalnog uma.
Oblikujem prostor,
bez sjećanja ne bih osjećala vrijeme.
Tereti prošlih godina nestaju rasapom tišine
raskošem zapamćene ljepote.
Nemam opravdanja
za tuge i boli,
bile su.
U zjenici vječnosti ples privida i jave,
u nabojima beskraja komplementarnost,
igrivost istina i zabluda,
svjetlost pobjeduje tminu,
sjene nestaju.
U buketu godina znatiželja i čuđenje,
korakom savladavamo razdaljine,
Vojnovićeva, Martićeva,
danas padom probudih ludensa...
jedna zvijezda padom dotaknu tišinu...
smijali smo se...
i pad je let ... letjela sam
i dohvatila Frankopansku,
mi kod Draška, džamonjin ručak i
i pesek došao ni od kuda...
ne odustajemo od igrivosti...
Dijana Jelčić
|
