U pejsažu sjećanja...
Prisjećam se tišine satkane u obrise davnih iluzija…
Iz školjke na pješčanom žalu sjećanja izranja bijela golubica, zoblje zrnca tmine, objavljuje početak trajanja.
U ikonografiju vjerovanja utkana silueta ognjilom pathosa pali svijeću početka. Beskrajem se širi plač prvog djeteta. Ćutim toplinu nastajanja. Osjećam plam iskona.
Odisejev otok, (drevna Ogigija nimfe Kalipso) vjekuje ispred drevne republike. U špilji čekanja tragovi pradavnih želja. Dodiruje me nježnost poetike ispisane u hrid na kojoj buja život…
Nad drevnom Melissom ples bijelih oblaka. Medovina pretočena u doživljaj. U galeriji uspomena mirisne slike. Koračam padinama pamćenja i skupljam blago izgubljeno u vremenu oluje srca. U sedefu svijesti romor zaborava.
Na obroncima privida miris ružina drveta i tišina Bogova već davno zapisana Homerovim heksametrima… U pukotini željenog zaborava, u riffu nutarnje gitare jecaj nepostojanja…
Razmišljam o Sartrovoj egzistencijalističkoj misli "Pakao su uvijek drugi..." i razumijem njenu dubinu…
Raj i pakao su u nama, nosimo sjaj sunca i vatru grijeha u dubini sebe… sve što se događalo događa se još uvijek. Iz bljeska svjetlosti izranjaju uspomene. Istovremenost postojanja i tu i tamo.
Na nebu nutarnjeg svemira ples Plejada… u idejama je snaga izričaja… iskricama otvaramo vrata uma i ulazimo u dimenziju prostorvremena... ronimo bezvremenom… neomeđenom prostornosti… beskrajem slobode… mjenjamo obličje… nestajemo u kapima… postajemo pjenušavi val na hrbatu vizije… izranjamo na pućinu… na nasmiješeno lice mora…
Naša nedjeljivost od kozma se zrcali u moći cjeline snažnije od sume njenih djelova.
Vječnost utkana u san sklada baladu o ljudskim čežnjama. Opjevana rapsodom dubina, zapisana na svodu privida, oslikana na zidovima nutarnjeg hrama.
U vrtloženju postojanja naslućujem obris pustinje iz koje se uzdigao pračovjek, vidim tragove njegovih koraka ka oazi buđenja.
Slijedim njegov put.
Uranjam u arkadijsku metaforiku svakodnevice…
Carpe diem dragi prijatelji…
Dijana Jelčić
|
