Putovanja...
In memoriam... Jorge Luis Borges
24.8.1899..14.6.1966
Kad bih mogao ponovo proživjeti svoj život
Pokušao bih uciniti što više pogrešaka.
Ne bih toliko nastojao biti savršen, bio bih opušteniji.
Bio bih gluplji nego što sam bio,
U stvari, jako bih malo stvari uzimao ozbiljno.
Bio bih manje cistunac, više bih riskirao,
Više putovao, gledao više zalazaka sunca,
Penjao se na više vrhova, preplivao više rijeka,
Išao na više mjesta na kojima nikad nisam bio,
Jeo više sladoleda, a manje mahuna,
Imao više stvarnih problema, a manje izmišljenih...
Jutros sjedim za radnim stolićem, u kutku sanjive stvarnosti… u okružju neizmjerljive prisnosti sa životom… udišem miris uspomene na djetinjstvo i promatram lampu koja od pamtivjeka krasi ovaj djelić prošlosti… još svjetli… kolovoz se kotrlja svome kraju… uranjamo u vrijeme između ljetnih vručina i dolazeće jesenje ravnodnevice… ekvinocija koji najavljuje smiraj prirode… i bujanje tihe sjete u osjećanjima…
Sinoć smo prošetali gradom. Od našeg kvarta preko Zrinjevca do Frankopanske...sjedili na terasi kod Draška i prisjećali se Borhesa, njegovih knjiga i izazova za putovanja nepoznatim mjestima...
Prisjećam se naših jesenjih putovanja… nisu to bili odlasci nekom nebeski udaljenom cilju, nismo lutali putevima prosvjetljenja… odlazili smo otkrivati geometriju gradova koji su građeni po ljudskoj mjeri… lutali smo trgovima… i na svakom smo doživjeli posebnu priču… drugačiju od one prethodne… divan je doživljaj trajne novosti… nismo odabirali, bili smo oduševljeni svakim dolazećim trenutkom… zadivljeni i zahvalani na ljepoti rađajućih osjećanja… upoznavali smo i sebe same uvijek iznova… svako putovanje je bilo postojano slavlje osjetila… bili smo isti, a uvijek drugačiji… bili smo kao bića tek rođena prostornosti nepoznate vremenitosti… kao da smo tek spušteni u začudnost ovozemaljskog svijeta… djeca veselja i sreće… znatiželjno smo ispijali kapi darovanog nam eliksira iznenađujuće ljepote…
U sebi nosimo galeriju slika… i kada odvrtim taj film unatrag svaki puta osjećam novu preobrazbu… metamorfozu nutrine… i to nije bijeg iz svakodnevice nego njeno oplemenjivanje sjećanjima… pokušaj puštanja osjećanja u koloplet prohujalih zbivanja i tankoćutnost čulnosti pri njihovim povratcima u trenutak… ta predivna osjećajna metaforika izaziva erupciju osjećanja u ovome ovdje i ovome sada… spoznaju bezgranične slobode… ostvaruje zamjenu riječi untar sintagmi koje do ovoga trenutka pohranjivah u pamćenju…
Događa se pomak u sjećanju… izranjaju nove vizije… neprimjećeni detalji odživljenog… novi izazovi za dolazeću projekciju odživljene sreće… očaravajući trenutak u kojem se sanja prošlost i naslućuje odlazak u neodređeno, nedoživljeno i neizgovoreno…
Uskoro krećemo na novo putovanje...
Dijana Jelčić
|
