Moć zagrljaja...
"Govorim ti ozbiljno. Nije naš zadatak u tome da se približimo jedan drugom, kao što se ne sastaju ni sunce i mesec, ni more i kopno. Nas dvojica smo, prijatelju dragi, sunce i mesec, mi smo more i kopno. Naš cilj nije da se slijemo jedan sa drugim, već da saznamo jedan drugoga i da jedan u drugom naučimo gledati i poštovati ono što taj drugi jeste: naša suprotnost i dopuna.“
Herman Hesse…“Narcis i zlatousti“...
Obrušavam se na istinu, onu tajanstvenu iznjedrenu iz pojavnosti uma… prepoznajem subjekt spoznaje… pokušavam ga oblikovati u sliku koju ću pamtiti… mogu li transcendentno, ono začudno neiskustveno, pretočiti u osjećanje?… pitam se razmišljajući o suštini intencionalne svijesti… postoji li ona?… fenomenologija uma tvrdi da je svijest tek svijest kada postane svijest o nečemu…
Davno pročitana Hesseova knjiga je ostavil traga u sjećanju... Narcis i Zlatousti u vjenom dijalogu... ponekad iz mene u dijlogu s tobom progovara Narcis, ti mi odgovaraš riječima Zlatoustog... učim i nastojim poštovati ono što ti jesi...
Ćutim, uistinu nisam tek jedno biće… osjećam sučeljavanje misaonog i osjećajnog “ja” … kaos različitih datosti… svaka za sebe želi postati fenomen koji ću pamtiti… naslućujem sukob realnog i intencionalnog bića u meni… bića koje misli i bića koje osjeća…
Pokret ne počinje u mišićima nego u glavi, napisah davno u knjizi o umijeću pokreta… počinju li zagrljaj i poljubac u glavi?... poetika neurofizioloških razmišljanja se slijeva u poeziju osjećanja… mekana krila zagrljaja me odnose u svijet bez misli… nestajem u dodiru tvojih dlanova… gubim se u bezgraničju čulnog univerzuma… u carstvu prvobitka…
Na tankoćutnim krilima zagrljaja napuštam ovozemaljske staze… postajem bestjelesna… lebdeća struna u beztežinskom svemiru vječne ljepote… misaono ja me ponovo spušta u zemaljsku orbitu… da, pokret, zagrljaj, poljubac počinju u glavi i slijevaju se u cijeloviti doživljaj tvoje blizine…
Dijana Jelčić
|
