Sjećanje kao san...
Vratili smo se na početak sna. Vrijeme je zatvorilo krug. Samsara, ta ljubavna igra vremena i čovjeka titra poezijom uspomena. Ikonografija sreće se ogleda u dubini tvog pogleda. Osluškujemo tišinu i volimo šutnju kojom pričamo o prohujalom vremenu.
Jedno davno ljeto na azurnoj obali. Mi i prijatelji na plaži...
Mistral je dotaknuo lice ljeta... obrisao znoj prepolovljenog mjeseca i donio smiraj uzavreloj zbilji... isušeno vrelo želja je prokapalo poezijom mora... razbuktali potoci čežnji... vratio se usnuli ritam srca... vidjeli smo ožednjelu pticu kako ispija nektar zemlje... vidala je stigmu na duši... u njenim očima podnevno sunce...
U fontani zlaćanog sjaja prepoznah osmijeh kamenog Amora...
Davna snoviđenja izranjaju kao slike utkane u pućinu mora. S neba kaplje svjetlost zvijezde pod kojom je rođena ljubav. U krošnji vremena ptice skladaju rapsodiju sjaju ovog trenutka u kojem se grle prohujali i nadolazeći san.
Dijana Jelčić
|
