Suze svetog Lovre...
U sjaju noći punog mjeseca razlomljeno zrcalo svijesti,
suze Svetog Lovre, treptaj oka pun zvjezdane prašine i zvuka melodije
“Ako sutra nikada ne dođe”.
Živimo trenutak, kao da sljedeći neće doći.
U prelamanju bijele svjetlosti slušah glazbu nebeskih sfera… rapsodiju boja utkanih u aureolu svetosti… podne se objavljivalo u svojoj punoj ljepoti… zenit je trajao u sjaju zanosnih godina… rijeka nevraćanka je zaobilazila adu trenutka… promatrala sam odraz tvog označja u poeziji kapi… licem vremena se slijevalo znamenje postojanosti… dok se rouletta života vrtila mi hazarderi stolovasmo na vrteški sreće… u snazi ubrzanja … u sučeljavanju dviju sila koje nas održavahu u bitku vremena…
Jedan ugriz sudbine je zaustavio kovitlac ljepote… mi simbioti vremena osjetismo istu bol… naslutismo umiranje Sunca… nestajanje boja i zov tuge… zgusnuti u nerazdvojivost izdržasmo virovitost kaotičnih zbivanja… narušavanje sklada… crno- bijelu auru netalasanja i nepostojanje zvjezda… pričinjalo mi se, naš svijet se smanjio u obličje orahove ljuske… u bezizlaznu skučenost apsolutnog prostora…
ali sreća nas nije napustila… bio je dan svetoga Lovrijenca… dogodila se noć suza sreće i ljubavi... predivna predstava sazviježđa Perzej... ljepota puna zvjezdanih šapata…
izgovih želju… zasjalo je četvrto Sunce nad poludjelom sudbinskom lađom… sjaj zlatne hostije na obzoru svitanja je obznanio kraj tihog umiranja… vidjeh raspuknuće opne neboja… nestajanje sjena… i ostvarenje želje…
Dijana Jelčić
|
