Postrođendanska...
Zbrajamo godine i tragove vremena na licu… promatram, uspoređjem naše stare sa novim fotografijama… osmijesi su ostali isti… i oči… kada oćutim tvoj pogled još uvijek osjećam lepet leptira u svijesti… strune spoznaje plešu svoj vječni tango.
ljubav je poezija… ono istinski neizgovorivo u nama… vječnost pretočena u trenutak… sol na koži i med na usnama… pjenušac u krvi i leptirići u emocionalnom umu… danas djelimo tajne kao nekada davno ručak u studentskoj menzi…
jesi li gladna?… ne dragi, volim te…
Što u sebi kriju te dvije magične riječi?... imaju li one uistinu jačinu onoga što se događa u nama kada ih izgovaramo?... pitam te jutros dok ispijamo prvu kavu… smiješiš se laskajući pjevušeći staru baladu
još uvijek si lijepa kao u dane prvih susreta…
Promatram tvoje lice… ne godine, nego osmijeh je ostavio traga na njemu…
Sjećam se čekala sam te izvan vremena, na obzoru ucrtan krug, savršenstvo prostora,
usnuli anđeo čuvar i ljestve prema vječnosti. U vrtlogu nastajanja čovjeka vidjeh knjižara i goruću knjižnicu.
Aleksandrija spava, a drevni spisi nestaju.
Vdjeh Sunce u tvojim očima, oćutih ljepotu u vremenu, u kovitlanju sati, trenutaka.
Ostao si isti kao u dane prvih susreta… odgovaram sretna…
Naša životna priča je ispisana nepostojećim slovima… utkana je u tajanstvenu spiralu naših genoma… uklesana u hridi Scile i Haribde… miriše buketima ruža... zgusnuta u očima ona je roman u nastavcima.
kakav će joj biti kraj?... zar je to važno?...
Uspoređujem naše fotografije… tridesetak godina zaustavljenih u osmijesima…
Dijana Jelčić
|
