Naše naglo ljeto...
Kolovoz 1987. Na Lovrijencu premijera…
„Čemu divljenje i čuđenje? Zar ne vidite sasvim jasno da je san bio moj učitelj i da još uvijek, evo, strepim da ću se opet probuditi i opet doći u tamnicu? Pa kad i ne bi bilo tako, samo sanjati već je dosta, jer sanjajući spoznao sam da svaka sreća čovjekova nestaje kao pusti snovi...
Calderon de la Barca… život je san…“
osjetih bljesak istine… pusti snovi?... ne, nesmijem dozvoliti rasplinuće sna… neću više zakoraćiti u osobnu tamnicu… neka san traje… Camus je rekao … voljeti nekoga znaći željeti ostariti s njim… poželjeh i te noći, negdje pred svitanje napisah pjesmu…
Polako,
iz zlata sunoćja,
izranja Luna
jasna i bijela.
Nad bezdanom noći,
nebom razasuta
srebrena kosa.
U očima san,
učitelj.
Misao se slijeva
u istinu.
Ne dozvoli bezdanu
uzvraćanje pogleda,
Na žrtveniku duše
lumin sjećanja,
drevan stih,
život je sjen
i san.
Na sceni trenutka
proročanstvo u
zvjezdama,
nad Lovrijencom
ljetna noć i
mjesečina
do svitanja.
Jutrom odlazi Luna,
sunčeva nevjerna
ljubavnica,
na nebu tek
njen sjen,
u tvojim očima
san.
Život.
Dijana Jelčić…
fotografije... Zeljko Tutnjevic i Tihomir Franov
|
