Pepeo prohujalog vremena...
Tiho i elegantno kao crna pantera se spušta noć. Iz kobalta bezdana izranja svjetlost beskonačnih nemira. Teške od zvijezda vise ruke svemira nad mojim prozorom. Ti ne znaš kako izgleda soba u kojoj samujem, ne znaš s kojeg prozora promatram zvijezdu padalicu, tvoj put k meni. Radost istine, srcem odapet let ptice, u lepetu začuh tvoje ime.
Vidjeh viziju našeg naglog ljeta, začuh zvuk crkvenog zvona, odasnjah ponoćni tango. Plesali smo na plaži, srce je mjenjalo ritam. Ljeto se bližilo kraju, jesen je stigla s maglama i seobom ptica. Na žrtveniku vremena zapalih svijeću. Poezija kiše je objavila promjenu na dlanu sudbine. Srce je opet mjenjalo ritam.
U aureoli trenutka boja tvojih očiju, nagovještaj svitanja novog sna. Jantarna slova u ljubičastom sjaju dolazečeg jutra.
Došao si u moju zbilju buketom svjetlosti, tišinom i mirisom mladog vina.
Ti još uvijek govoriš glasom svjetlosti, šapućeš tišinom, miluješ svojim godinama, uspavljuješ mjesećevim srebrom. Volim pepeo proujalog vremena oko tvojih očiju.
Tvoje oči su more svitanja. Na hridi stoji hram. U kaležu blago istinskog vjerovanja.
Danas imam dva lica, jedno je satkano od tužnih sjećanja, a drugo izrasta iz nježnosti tvojih pogleda. Odbacujem breme drevnog umora.
Zvijezde počivaju nad ponorima noći, a otok sreće se iskri u oceanu sna. Osluškujem valove laveža pasa lutalica izmješanih sa sonatom tvog glasa. Opojna kao san, dopire do zatona srca u kojem se usidrila galija moje duše.
Dijana Jelčić
Volim pepeo
|
