Nekad i sad...
Poezija se vraća kao zora i
smiraj sunca.
Ponekad u suton neki lik
gleda nas iz dubine ogledala;
umjetnost treba da je poput ogledala
koje nam otkriva naš sopstveni lik…
I kao beskrajna rijeka koja prolazi i ostaje,
odraz istog nepostojanog Heraklita,
istog i drukčijeg, kao beskrajna rijeka.
Jorge Luis Borges
U danima, kada nutarnja gluhoća otupi uspomene,
kada nutarnje sljepilo zamagli slike sjećanja,
tada sanjanost postane punina budućeg,
a maštarije osamostale,
rađaju se zvijezde, iskri vrijeme poezije,
zaobljenost blizine i daljine,
začudna datost iznjedrena iz neotkrivenih kutova
univerzuma uma.
Volim sjećanja, ta ogledala nepostojeće uzaludnosti,
u zrcalnim neuronima presliku odživljene zbilje,
u prolaznošću žigosanim tijelima poeziju uspomena. .
Univerzum uma, nestareći entitet, divota, istina neopterećena apsolutnošću,
snaga relativiteta, svjetlost zaobljuje prostor u vrijeme postojanja.
Sretna iščekujem vrijeme zvijezda padalica,
rekao si mi,
padaju za mene.
Vjerovala sam ti, vjerujem ti još uvijek, bila sam i ostala hvatačica iluzije.
Sjećam se našeg bijega sa staza svrsishodnosti,
iz vrtloženja utabane ekliptike zbilje.
Koračamo drumovima tek naslućivanih mogućnosti.
Iz misterije beskonačnosti, plesom nutarnjih fotona, izranjaju krugovi.
Trenutak do trenutka, u svakom treptaju oka vječnost.
Dijana Jelčić
|
