Tu smo... za majčin dan...
Miris lipa i okus maslina, vitkost breza i prošlost prelivena u trenutak sreće. Nova prostranstva uokvirena prastarim krajolikom. Ti s one strane Aheronta, a mi se vratili smo na početak, rado se vraćamo u nabore prohujalog vremena, na izvorište gdje se, ne tražeći se, uvijek pronalazimo.
Tu smo u tragovima odlazaka i dolazaka,
u zagrljaju rijeke i vjetra,
kiše i zemlje,
puteva i gradova,
u igri oblaka i sunca,
u disanju srca i tihovanju uma,
Tu smo na obzoru pamćenja,
mi djelići izmaštanog scenarija,
iluzornih privida,
moćnici oaze vječnog mira,
nosioci Nikinog stijega
na bojišnici sartreove mučnine.
Tu smo, mi tragači za sakramentima usnulih svetišta,
hazarderi u kockarnici užitaka,
kušači čudesnih okusa,
enolozi svetih kapljica,
somelijeri božanskog pića.
Tu smo, mi sanjari života,
u viru sakralnog i profanog,
doslovnog i alegorijskog,
mi na opijelu osjetila.
Dijana Jelčić
Mojoj mami...Vesni... za majčin dan
Ne shvaćajući sevdah među minaretima,
miris alkohola u zadimljenim krčmama,
bol rađanja... pobjegla je
Tražeći ljubav među bogovima s Olimpa,
opterećena akcentom baš- čaršije
učila je Homerov jezik,
savladavala heksametre
pokušavala zaboraviti gorčinu rastanka s prošlošću...
Ali strah i nesigurnost je nosila u sebi.
Ako zakaže talenat,
Jedini kapital koji je imala?
Ako manjak od pet centimetara
bude presudan?
Živjela je u vremenu kada su dobre vile spavale
i bila osuđena na traženje sebe same
i stala na daske koje život znače.
Izbačena u ralje srcoždera
izgubila je zvijezdu vodilju
i karakteri koje je
i grala i poklanjala
Izmješali su se...
Prelijepa za bogalja, premlada za dadilju, premalena za Lauru...
Ali sjaj u očima i osmijeh... Sreće zlatne, srebrne, sreće...
Krikom prevarene majke ledila je srca u tami gledališta,
A ja, naučila sam se smijati u njenoj blizini...
Dijana Jelčić... zbirka Odakle dolazi ljepota, Zagreb, 1987.
|
