Odrasti do djeteta!
Stajala sam na žalu velikog mora, na mjestu sjedinjenja dana i noći,
tamo gdje je neka, do tada nepoznata, sila pokretala plimu i oseku.
Pod zvijezdama umrtvljena nisam razlikovala dan od noći,
zaboravila sam sunce, mjesec se skrio,
nisam vidjela Večernjicu ni Danicu, ni Oriona ni Velikog Medvjeda,
a onda iznenada primjetih prognanike,
ljude strpljive do zvijezda i
osjetih plimu prošlosti.
Nesretni ljudi imaju prošlost, prisjetih se davno rečenog.
I šapnuh zvjezdma, čovjek živi samo jednom,
oči neba zatitraše. Tada šapnuh u vjetar pitajući sebe, koliko se može kad se stvarno voli.
Tišina zagrli misli, zapitah tišinu,
Što je ljubav?
U meni i oko mene muk, vjetar se skrio u beskraju zaboravljenog sna.
Tišina koja ledi krv nije ona koju sam željela čuti. Zatvorih oči da ne gledaju i uši da ne slušaju tišinu uspavanih osjetila i zamrlih osjećaja.
… Odrasti do djeteta i onda ćeš znati suosjećati,
onda ćeš naučiti biti sretna i nesretna s onim koga voliš…
začuh simfoniju davnog sna.
To bijaše poslanje istine, trenutak prividnog mira, sjetih se dijaloga s Kaštelanom... pjesme treba čitati, one same govore... osluhnuh govor davno napisanog... bilo je to ostvarenje ljubičastog sna.
Sudbina mi darova zvijezdu na kojoj vrijeme ne teče i sunce ne zalazi,
u meni prestade noć, moj put, do tada tamnica od zraka, vatre i pjene,
ponovo progovori snom. Začuh glasove, prisjetih se izgubljenih zvijezda.
Velika samoća sazdana od prolaznih trenutaka ugasnu zorom buđenja,
osjetih dlanove neba kao ljepotu i kao mir.
Otvorih oči!
Novi dan zasja suncem i ja uzdignuh glavu, osjetih trenutak,
živim trenutak, moj trenutak kao da sljedeći nikada neće doći.
Zaronih u sjećanja, osjetih davne boli, osjetih strah i pogledah u nebo.
Danica najavi rađanje novoga dana i lakoću postojanja u zbilji.
Porazgovarah sa davno napisnim i osjetih, u sumi mojih godina odrastoh do djeteta!
Kaštelan je znao to darovati... sretna sam što me naučio.
Dijana Jelčić
|
