U zrcalu svemira...
„Prečnik Alefa bio je neka dva ili tri santimetra, ali kosmički prostor bio je tu u nesmanjenoj veličini. Svaka stvar (recimo, Mjesec, ogledalo) bila je beskonačno mnogo stvari jer sam je ja jasno vidio iz svih tačaka u kosmosu. Vidio sam prostrano more, vidio sam zoru i sumrak, vidio sam ljudsko mnoštvo Amerike, vidio sam prosrebrenu paukovu mrežu u središtu jedne crne piramide, vidio sam oronuli lavirint…“
Jorge Luis Borges.
Budim se iz sna, ćutim i život je san, lijepi san.
U ekliptici sunca se isprepiliću tvoja i moja zbilja,
dvokružje istine, početak bez kraja,
znak beskonačnosti u konačnosti trajanja, u trenutku ushita.
Svijest u porama vječnosti, u Alefu zgusnut cijeli svijet, .
Budna sanjam Borgesov san,
ti i ja
u zrnu svemira,
u ogledalu sveprostora
u zrcalu svevremena
u sumi povijesnih metafora.
U poeziji vjetra čujem šapat legende, na pjesku vremena iskri suza umrle školjke.
Umire samo što je lijepo,
rađa se još ljepše.
Na tračnicama mijena, iz sutonske omaglice, izranja Venera,
umire dan, rađa se noć, na obodu lazure se urušava
sunčana svjetlost, ostaje uspomena.
U dvokružju kontemplacijski čin,
nestaje bezimeno ništa,
postaje sve.
U zrcalu svemira
ljubav.
Dijana Jelčić
|
