Moć sadašnjeg trenutka...
Zbignjev Bjenjkovski
Još se moje sećanje na tebe nije ohladiloi nije se formiralo u uspomenu.
Stalno si nezavršena u masti;tako daleko da ne znam - a ipak te znam napamet
tvoje oči, usta, a nekad čak ni ideju ovaploćenja čije si ti ostvarenje.
Dok gledaš, kao da neki vetar iz svemira,
ili možda njegova senka,potpuno uništava drveće, boje, arhitekturu i cele prizore,
tako da čak ni stranu prema kojoj duva tvoj pogled ne mogu da zamislim.
Izgledaš mi postojeća van pogleda, u još nezamišljenim predelima.
Davna proljeća, trg cvijeća, svitanja
i miris svježeg kruha.
Molitva ubrizgana u svetost umiranja i rađanja,
u neapsolutnosti prostora i vremena
kruh naš svagdašnji.
Plakala sam, pričinjalo mi se,
nebo je plakalo
sa mnom.
Stajali smo na vratima svjetova, neznajući,
nesigurni na premosnici
između trenutaka.
Vječnost, braniteljica od utapljanja u moru strahova,
zgusnuta u načelu mudrosti,
u filozofiji perennis, u odvajanju svjetla od tmine,
u evoluciji misaonsti i tišini osjetila.
Tišina je bujala, kortljalo se vrijeme,
nismo znali, a čekali smo
utjelovljenje boga sretnog trenutka.
Imaginarij legende, iluzija sanja neostvariva u zbilji,
lijepa zabluda, vjerovali smo.
Smjenjivale su se godine,
neznanje slijevalo
u znanje.
Na lazuru jedne davne noći razumjesmo govor zvijezda,
šaputale su o ljepoti prošlosti,
uskovitlale misli, zavrtložile osjećanja,
uzburkale strune misaoteke Proustiane.
Spoznasmo uzaludnost traganja pređenim stazama,
nevažnost prošlih života, oni vjekuju na nebu.
Pod sunčanikom mladog dana,
pramenom božanske kose,
lahor svijesti romori Horacijevu misao
carpe diem quam minimum credula poster,
iskoristimo danas, sutra je možda prekasno…
Pulvis et umra sumus, šapnuo si
Da, mi smo prah i sjena… Mi smo ovdje i sada
ti i ja u dolini suza,
u moći sadašnjeg trenutka.
Budimo!
Dijana Jelčić
 Oznake: moć sadašnjeg trenutka
|
