Stara škrinja...
Otvorih staru škrinju... hrpa tintom ispisanih papira, govor srca riječima zgusnut u izričaj... mnoštvo nezgrapnih pjesama koje traže korekturu... pregršt tekstova iz koji izranjaju vizije sjećanja...
osjetih miris starih pisama... tada nije bilo FB, ni interneta, ni mobitela... telefon i pisma su smanjivali razdaljinu... svjedočili prisnost... obećavali ostvarenje sna...
Tebi iz svih mogućih razloga...
'Ljubavi, koliko puteva do jednog poljupca,
kakva lutajuća samoća do tebe !
Usamljeni vlakovi kotrljaju se s kišom.'' P. Neruda
Živio si daleko. Do tebe nije stizao moj u snovima napisani stih, nisu te mogla dotaknuti slova mojih osjećanja. Živio si sakriven od mojih nastojanja da na oltaru snova zapalimo svijeću drevnih snoviđenja. Stajala sam na palubi poludjele lađe i činilo mi se… noćne more zamagljuju obrise obale spasenja… Nemogah dosegnuti davno napuštene puteve ka željenoj oazi. Staze su nestajale u sjeni zatamnjenog sunca. Bio si tek slika koju sam sakrivala u jučer, ostavljala u nekom prošlom trenutku, zakopavala u dubinu pješčanih dina, da je pješčana oluja pustinje osjećaja ne razbije u krhotine porculanskih sjećanja, da ne postaneš tek vizija, razbijeni lutak u njedrima zbilje.
Živio si iza zida kroz koji nisu prolazili osmijesi, postojao si u snovima iz kojih su me budili krici žalovanja. Lutala sam nebeskim stazama i tuge povjeravala mjesečini, uranjala osamljena u ljubičaste zore, naslućivala tvoje disanje u nedohvatnim daljinama. U romoru osjećaja osluškivala melodiju tvoga srca.
Naučila sam napamet ispovjedi tuge, drugovala sa zvjezdanim prahom i vretenicom neba, tražila utjehu u samoći. Gubila se u bespućima žudnje, u mirisima izmišljenog cvijeta iz kojeg su me gledale oči boje snova.
Postajao si razlomljena slika u katedrali sjećanja, na oknima duše se svjetlost prelamala u slike željenog kraljevstva sakrivenog u zemlji do koje moji šapati nisu dosezali.
Znala sam da postojiš, stajao si u uspomenama nevidljiv, nezamisliv, no pričinjalo mi se, u moje grudi si nekom čudnom snagom stavio svoje srce.
Osjećala sam otkucaje daljine i titraje tvoga bila u ponornicama koje su šaputale tvoje ime. U jednom tajanstvenom, neobjašnjivom, nezaboravnom trenutku, na putu ka zemlji iz koje pisma nisu stizala, vidjeh svoj lik u tvojim očima…
samo ja
bio je početak ljeta 1987, bila je Univerzijada... Zagreb je sjao u suncu... slavili smo godišnjicu ponovnog susreta...
Tamo gdje riječi šute,
gdje su misli nepotrebne,
a ljubav u nama raste,
tamo gdje rijeka vremena
deltom grli more snova,
a ljubav u nama traje
tamo ćemo
na obali spokoja
zagrljajem ubiti hladnoću i
vidjeti cvijetanje nezaboravka,
tog čudesnog plavetnila,
znaka vječnosti želje i
trajanje ljubičastog sna.
dopisivali smo se na salvijeti... Zagi nam se smiješio...
Dijana Jelčić
Oznake: iz stare škrinje
|
