Ritam tišine...
"Ovo nije roman. Nije niti pripovijetka. To je priča. Započinje s čovjekom koji obilazi svijet, a završava smirujućim jezerom za vjetrovita dana. Čovjek se zove Hervé Joncour. Ime jezera nije poznato. Moglo bi se reći da je to ljubavna priča. No, da je samo to, ne bi bila ni vrijedna pripovijedanja. Postoje tu i želje, i boli, za koje savršeno znaš što su, ali nemaš pravih riječi da ih iskažeš. A opet, nije ljubav. Svaka priča ima svoju muziku. Ova posjeduje bijelu muziku. Važno je to napomenuti, jer bijela je muzika čudna vrst muzike što ponekad zbunjuje: svira se polako, pleše se sporo. Kada se dobro svira, to je kao da čuješ zvuk tišine, a one koji je božanski plešu, promatraš li ih, doimaju se nepomičnima. Ta bijela muzika, to je nešto prokleto teško."
(Svila) Alessandro Baricco.
Pročitala sam knjigu ni o čemu u kojoj je tišina sve. Osluškivala bijelu glazbu. Čula zvuk tišine, osjetila, ritam neizgovorenih riječi, nedotaknutih krajobraza dalekog Japana, neobjašnjenih životnih pojavnosti. Ljubav koja nije ljubav i jedno veliko ništa koje je sve. Vjerovala sam da mogu utisnuti znakovlje trajanja u bespuće prolaznosti, da mogu urezati naša imena u koru prostor- vremena, da mogu putovati svjetovima ne napuštajući ovo ovdje i ovo sada… i putovala sam.
Bijela glazba je nešto prokleto teško. Ipak zvuk se u nezvuku čuje. Kao pjev ptica oslobođenjih iz krletke, kao srcem odapet let ptice. U tome je ljepota. I ne može se zaustaviti. Može se osjećati kao dodir svile. Kao radost. Kao proljeće. Kao život.
Eppur si muove… šapnuo je Galileo Galilei na samrtnoj postelji… da, zemlja se kreće… oko sebe i oko sunca… nosi nas kroz svjetlo i tminu… kroz godišnja doba… kroz vrijeme….zlatna hostija izranja u djelić ovozemaljskog prostora i briše privid beskonačnosti… a pogled se kupa u bezimenom jezeru nad kojim se bijela glazba iskri u zvuku nekih novih vjetrova i nekih drugih boja. Prohujalo vrijeme ostavlja tragove samo u sjećanjima. Kada poželim bude se mirisi djetinjstva, titraju zvuci mladosti, blješti rapsodija boja otrgnuta iz oka nutarnjeg svemira.
Vidim te... došao si tišinom i buketom bijele svjetlosti u rukama. Naši pogledi su izranjali iz tišine, zrcalili tišinu. Zlaćani suton se mješao s ljubičastim oblacima zapadnog neba. Venera je odjevala krajolik u odoru tajanstvene prisnosti... Zakoračili smo u krug bliskosti... Iza nas je ostalo vrijeme oluje ruža, poezije suza, krabuljnog plesa i borbe sa vjetrenjačama. Vratili se na početak priče. osjetih...
O kako je dobro: biti!
To možda i ne znam pravo,
već samo slutim
kako je dobro: Biti!
fra Benventura... hvala draaga @Petra na komentaru, davnom...
Nad močvarom sjaj sunca i tonovi tišine. Zaplesali smo ritmom tišine.
Divno je biti!
Dijana Jelčić
filozofija djetinjstva
Oznake: divno je biti
|
