Vrata zatišja...
Pričali su mi o prozi rođendana, a ja sam već onda sanjala plave daljine. Tražeći ljepotu među zvjezdama zaplivah uz rijeku, zavoljeh dan u kojem se budim, uronih u oluju ruža, dozvolih srcu da diše i počeh pisati pjesme.
Ova noć miriše na tišinu i vino, tajnovita,
neopipljiva kao oblak od snova.
Stojim na rubu zagrljaja,
osušena zemlja,
tvoj pogled nebo puno želja.
U ekliptici sna mjesec pun srebrenog sjaja
i toplog zlata.
Ti, to su bili snovi,
vjetar na seoskoj cesti
i ruka na ramenu u kinu.
Ti, to je bila sreća
i suze pri rastanku,
traženje blizine,
telefonski razgovori i pisma.
Ti, to je ljubav, ali nije život.
Uvijek kada sam dolazila
s mirisom januara na koži
s isušenim ispucanim usnama,
s nepokretnim dlanovima
na kojima je počivala žalost
tvoj osmijeh je plesao tijelom,
skidao inje iz kose
i palio vatru za zaleđeno srce.
U igri s ljubavi smo investirali mnogo,
izgubili sve,
a dobili život.
Na stolu leže ruke iz nedovršenih zagrljaja
s dlanovima punim nedavnih dodira.
Vani se netko smije grohotno i zlobno.
Željena tišina puca, mrvi vjerovanja,
razbija toplinu.
U kaminu gori vatra,
na zidovima žive sjene,
nesigurni valcer prstiju se slijeva u simfoniju,
devetu, rođenu u gluhoći osjetila.
"Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb 1987.
 Oznake: odakle dolazi ljepota, Vrata zatišja
|
