Ples...
U poeziji vode se ogleda lice vremena… u suzi na licu vremena se zrcali bezimena bol… tuga zaustavljena u spomenku vječnosti… u niti otrgnutoj iz ovitka sjećanja titra molitva izgovarana na oltaru mladosti… vrtloži se sudbina u plesu kozmičke zmije… u raspuknuću ljepote… u razvalini postojanja… u zavjetrini legendi…
Budim se… u Alephu vidim svjetlost u dolasku i tminu u odlasku…
U poeziji suza naslućujem ljepotu zagrljaja zelene rijeke i drevnog oceana… iz delte izranja tvoje lice uramljeno aureolom svetosti… osjećam let leptira na poljanama svijesti… autopoiezu stanićja mozga … evoluciju osjećanja… titraje struna nutarnje harfe… i rifove gitare u grananju poveznica svijesti i podsvjesti… zbilje i sna…
Čujem tankoćutnu melodiju izmješanu s bubnjevima nutarnjeg rapsoda… sa zvucima balade o leptirici izgubljenoj u pogledu jantarnog sjaja… više nisam sigurna je li to tek snovitost zbilje ili stvarnost sna…
Ti izranjaš iz vizije… dionizijskom veselosti me odvodiš u odaju tišine… u Apolonov hram pored izvora Kastalske vode… promatramo ples boga ljubavi i Muza… oplemenjuju nas svojim moćima… i nestaju u legendi…
Mi ostajemo u trenuku… budni i sretni…
Dijana Jelčić
 Oznake: Apolonov hram
|
