Svitanje boje jantara...
Vrata srca se otvaraju iznutra... rekoše mi mudraci na obodu uma...
tko ih otvara upitah... čuvar na dverima sjećanja...
tko je čuvar... osjećanje osjećaja, srce pamti emocije... čuvar zatvara vrata kada postanu bolne... nedozvoljava entropiju, zgušnjavanje neugode...
Tko sam ja u toj priči...
Otvori vrata srca pa ćeš saznati...
Zaronih svjesno u dubinu, dotaknuh lednicu... podsvijest je podmuklo čekala... zaroni dublje, u onaj dio gdje ostaju zatomljena tužna sjećanja...
Taj dio mi je nedohvatan... to je skrivena stvarnost... ogleda se iza zrcala svijesti... lebdi nad bezdanom nepostojanja...
Zaroni, glas istine je bio moćan... zaronih... probijah se kroz velove oceana zaborava... počele su se otvarati školjke tugaljivih uspomena... umirale su ostavljajući svoje suze kao znamen buđenja mene u meni prognanici iz svijeta lijepih događanja...
Da to sam bila ja u vrtlogu vremena dugačkih sjena prošlosti... sjene su nemilosrdne... u svom nepostojanju kradu trenutke sreće...
Izronih, udahnuh svježinu novog svitanja... dozvolih srcu da diše...
Sunce je izronilo iza oblaka... svanulo je jutro jantarng sjaja... do tog trenutka je sve bilo samo san... vidjeh san u tvojim očima...
Dijana Jelčić
fotografija... Jasna MarcelićOznake: svitanje boje jantara, vrata srca
|
