Trinaest crnih bisera...
Događalo se u trenucima tihog umiranja, događalo se da bih spoznala prevaru ljepote. Neka nepoznata, do tada ne viđena, svjetlost se prelijevala u kohinoru svijesti. Osjećala sam podmuklu izdaju palog anđela. U zavjetrini sna osluhnuh glas istine. Dobro uvijek pobjeđuje, oslobodi se sumnje, vrati se u vrijeme oluje ruža i odsanjaj sretan kraj nedosanjane ljubavne bajke. Pokušala sam i eto uspijela...
Da se nismo susreli
sve bi bilo obično,
stvarno,
svrsishodno,
a
ljubav bi bila tek riječ
bez pokrića.
Karusel želja
bi se vrtio u nedogled,
okretao bi se planet,
sutoni bi silazili u dušu,
svitanja rađala sunce,
uzavrela ljeta i
čežnju u bisagama
usamljene jahačice
ka nikamo.
U pjesku su ostale rasute boli,
sjećanja na proljeća,
trinaest crnih bisera,
nepostojeće godine,
ljubav pokopana
na groblju bezimenih
osjećanja,
u srcu tragedija žudnje.
Vrijeme oluje ruža,
otrgnuće zrna srca
i stigma u pamćenju.
I nebo je plakalo kada sam odlazila,
slušala sam poeziju kiše,
u buketu crvenih ruža,
u mirisu maja slutila
nestajanje navika.
Ožiljke od onda,
trinaest crnih bisera,
danas nosim kao nakit,
gorčinu nekih uspomena
kao prešućene vrijednosti.
Sjećam se…
Kada sam dolazila s mirisom januara na koži s isušenim ispucanim usnama, s nepokretnim dlanovima
na kojima je počivala žalost tvoj osmijeh je plesao tijelom, skidao inje iz kose, palio vatru za zaleđeno srce
i odvodio me na slavlje osjetila.
Elegantno kao crna pantera
noć nas je odnosila u snove,
u lutanja beskrajem
nebeskog oceana.
U jednom svitanju ostadoh zapletena u mreži čuvarice snova. Osjetih nepovrat u zavjetrinu zbilje.
Vratio si mi nebo, sunce, zrak u jednoj noći punog mjeseca. Tvoj dah, tvoje oči boje sna, tvoj zagrljaj i davno zaboravljeni osjećaj...
Susreli smo se, ono bezimeno u meni je kršteno tvojim imenom.
Ljubav je to, davne 1987 godine, šapnuše mudraci na vratima našeg vremena.
Dijana Jelčić-Starčević, „Odakle dolazi ljepota“, Zagreb, 1987.
Oznake: odakle dolazi ljepota
|
