Anatomija jedne nesreće...
Oni koji su prošli komatozno stanje, koji su stajali na vratima vremena i u jednom trenutku im se pričinilo da odlaze u nepoznate daljine, oni pričaju o osjećaju slobode i ljepoti oslobađanja duše iz okova čvrste materije. Pričinja im se da se univerzum njihova uma širi i sjedinjuje sa svemirom. Kao pustolovi pred vratima sna oni, neodlučni zastaju i promatraju svoje tijelo kojim su do tog trena osjećali i osjećaju da posjeduju za druge nevidljivo tijelo, tijelo duše.
Ono tada zasja kristalima, isprepletenih od superstruna, koji trepereći i titrajući odlaze prema velikom svijetlu. U tom trenu se njihovo, da tada samo naslućivano "zvjezdano tijelo" spaja s univerzumom. Superstrune titraju njihovim mislima, koje postaju osjećaj koji pamte. Do tog trena gluho kolo njihovih čelija postaje melodija njihove duše koja se spaja se sa simfonijom neba. .
Univerzum uma napušta okove čvrste materije, da bi omogućio energiji da se sama svojim nutarnjim zakonima obnovi i izliječi. Ljudsko tijelo posjeduje svoju mudrost i misli samostalno to tada i čini. Danas taj postupak prakticiraju lječnici uvodeći smrtnoozljeđene pacijente u umjetnu komu, stanje dubokog sna u kojem su sve po život važne funkcije tijela, osim budnosti, održane. Spoznaja osjećaja boli i straha je uspavana pa lječnici mogu svrsishodnije lijekovima djelovati na uzroke bolesti.
"Univerzum osjetilno-osjećajnog, to je ono Nitzscheovo jastvo koje počiva iza mojih misli, to je Campanellina država sunca u mojoj svijesti, država kojoj je jedina vladarica, njena vrhovna svećenica, Ljubav." pomislih prisjećajući se ponovo jednog ljetnog podneva i nesreće.
Zatvorih oči da bi misaone slike uistinu dobile pravi slijed u mojoj svijesti.
Podne ljetnog solsticija sjaji blještavilom sreće i prosipa latice tek procvalih ruža po mom sjećanju. Iako auto u kojem sjedim hrli u nepoznatom pravcu, ja znam da idemo u Ivanjsku noć. Na kraju puta me čeka iznenađenje.
Iz radija se šire tonovi tada popularne pjesme "Ruže su crvene.....", a oko mene se širi miris crvenih latica koje je mladić tog jutra pobacao po putu do auta, a na sjedalu me je dočekao ogroman buket crvenih ruža. Udišem miris ljeta i ruža i opuštena u sjedalu zatvaram oči da bih što bolje osjetila uzbuđenje zbog cilja kojem hrlimo.
Iznenada se jedno veliko ništa spustilo nad moj, do tog trena, prekrasan svijet. Nađoh se u tunelu kojem nisam vidjela izlaz. Užasna tišina oko mene izazva nepoznati osjećaj u meni. Tama i tišina, noć bez sna je trajala predugo. Prvo što sam vidjela je bilo djedovo lice. Njegov osmjeh mi najavi jutro buđenja. Bjelina zidova oko mene i miris ljekova pretvoriše onaj nepoznati osjećaj u strah. Ležala sam u nepoznatom prostoru u neudobnom krevetu i jedino me osmjeh djeda potsjećao na život prije ulaska u tamu tunela.
"Imala si saobraćajnu nesreću."
"Činilo mi se da sanjam" rekoh mu neshvaćajući još uvijek što se uistinu dogodilo.
"Prilično dugo si sanjala." smješeći se odgovori starac gladeći me po licu.
Osjetih kako ponovo tonem u san.Tek kasnije sam s djedom ponovo razgovarala o tom snu.
Pričala sam mu o putovanju beskrajem, o nekom čudesnom svijetlu koje me je nosilo u daljine, o tonovima koje sam čula i sama stvarala u isto vrijeme. Čini mi se da sam bila Odisej kojeg su pozivale Sirene u svoj dvorac pod morem, sprečavajući mu povratak na Itaku.
Očito sam tada bila na vratima smrti s kojih sam se vođena sretnom rukom sudbine vratila u život i počela ga svjesnije no prije dalje živjeti.
Dijana Jelčić
Anatomija jedne nesrećeOznake: anatomija jedne nesreće, koma, ljubav
|
