Trenuci solsticijske noći...
Sanjam te… promatram tvoje lice… sanjaš li isti san?… često nam se isprepletu snovi… ponekada mi se pričinja da smo postali simbioti… godine su učinile svoje… otvaraš oči… probudila te moja budnost i tišina… jutri na obzoru svijesti… muk trenutka uranja u prostor…
Tvoj glas ga razgrće…
koliko dugo si budna?...
nisam spavala… samo sam sanjala…
spavaš li ti uopće?...
Samo spavanje je besmisleno… gubitak vremena…
ne volim praznine u postojanju… puko spavanje je mehanizam nemoći, bijeg, izgnanstvo sebe iz sebe…
mudruješ, to nije zdravo…
ni mitologija nije zdrava, a ipak se njome lječimo…
zaobilaziš temu…
dodirujem srž egzistencije… otvaram neispisano poglavlje u knjizi postanka… zaokružujem evoluciju u snovitost istine… uranjam u zlatno doba bez ograničenja slobode, bez moćnika, vlastodržaca i i pravila, vrijeme savršenog postojanja u snu...
poslije Titanomahije je došlo do podjele… na nebo, zemlju, more i podzemlje…
titani su izgubili san… bogovi zavladaše svijetom…
a poslije Atlasove smrti čovjek je preuzeo njegov grijeh… i njegovu kaznu… u našim glavama se zrcali cijeli svemir… mi bdijemo nad globusom i bojimo se ulaska vanzemaljskih uljeza u naš san…
to je razlog tvom bdijenju…
da, postala sam Finnegans… preuzela njegovo bdijenje… bdijem nad rađanjem i umiranjem sretnih trenutaka, bdijem na vratima našeg vremena… riješavam gordijski čvor intertekstualnosti Joyceovog romana, igram se riječima, aluzijama, stvaram osobnu kozmologiju … lutam beskonačnim labirintom svijesti, mijenjajući spoznaju kao što se mjenjaju čestice i valovi u svjetlosti…i sanjam život…
Trenuci solsticijske noći i utjelovljenje sna...
Dijana Jelčić
Oznake: najkraća noć
|
