Nešto kao osvrt...
IZDANJE KULTURE SNOVA.
LARA LAURA GEE.
MARIONETA VLASTITOG HTIJENJA
DO DUŠE NAGA.
Promocija u Rovinju na 6. Međunarodnom pjesničkom festivalu More na dlanu
Zagrebačka promocija u jesen.
Do duše naga...
Ogolih se pred tobom,
tankim oštrim rezovima,
kao što krvnik dere kožu sa lopova,
što je pokrao carsku kuhinju
u potrazi za korom kruha,
pa sada naga stojim ispred tvoga lica
znojnim dlanovima pokrivajući sitne dojke,
što strahom trepere,
pritišćem ih što bliže prsima
da ne vidiš srce kako lupa,
čvrsto stišćem noge,
preplićem ih jednu oko druge,
da sakrijem i svitak izdaje,
što bi me rosom mogao odati.
Samo topla i vlažna koža oko očiju
odaje da u meni ima daha,
dok kosom pokušavam sakriti
tragove glupog priznanja.
Sada čekam,
i dalje naga,
presudu uma što srcem vlada,
ponosno dižem drhtavu bradu,
širim ruke nebu,
puštam dojke da se meko spoje
s ostatkom nedirnutog tijela,
čvrsto stopalima stajem,
a zemlja vrela,
ispucana,
žedno,
kaplju života iz moje nutrine čeka.
Laura Klapka
Nešto kao osvrt…
Osjećajnošću nutrine, jedinstvenošću svoga poetskog svemira Laura Klapka živi u carstvu muze Erato… u kapima Kastalskog vrela, izvorištu poezije. Intimno poslanje nas čini dobrodošlima u svakoj njenoj pjesmi. Laura je marioneta vlastitog htijenja.
Njeno osjećanje ljubavi je obilježeno patnjom, nadahnućem iznjedrenim iz boli događanja koja tek naslućujemo u metaforici njene lirike… put pokore koji svaki pjesnik prolazi… a put je cilj pod križem želje da ono neizrecivo u njoj, kroz pjesmu, čitaocu postane blisko.
Mislima kupujem kartu na kolodvoru neprekinutih veza,
svu prtljagu spakirala sam u obje klijetke svoga srca,
i stavila oznaku s tvojim imenom.
Teleporter, sjećaš se?...
Kvantni skok svijesti. Laura pokušava nemoguće pretočiti u poetiku mogućeg… obznaniti lux primus u zjenici oka čitaoca… ljepota koja se rađa i umire u dubini oka čitaoca je uzvišenost pjesništva u sfere slobode odabira.
Nekad akvarel,
sad tek obične mrlje na platnu,
što platno nikad ni bilo nije,
tuđe ruke uzimaju kist u ruke,
mrljaju svojom neukošću
skoro savršeno djelo...
Ovi stihovi lijepi do bola, poetsko poslanje pjesnikinje koja nam stihom objavljuje razine u kojima poželimo odživjeti i razumjeti Hesseovu poruku… osloboditi se boli i patnje, tih uvijek ponavljajućih činioca tuge…
Gledam te kako kupaš
odsjaj zelenog safira
u tami mojih očiju,
tražim u sebi,
negdje duboko sakriveno,
ono što nekoć sam na tebi voljela.
I onda kada joj je nebo naklonjeno ona traga za uzročnikom… za, duboko u duši, skrivenim izvorištem patnje… kada safir zrcali zeleno svijetlo, znakovlje proljeća, pjesnikinja uranja u uskrsnuće svojih htijenja… traga za početkom svjetlosti, za onom iskrom koja će se tek kasnije prelomiti u spektar nutanjih boja… Laurini emotivni naboji se odiljaju u nestvarnu stvarnost prostor vremena.
Laura traži put povratka u budućnost koju je odsanjala na obroncima prve mladosti… utjelovljuje sliku rastanka bolom koji nas dodiruje. Iz krhkosti Laurina bića izranja erupcija poetskog vulkana, lava riječi koje nas u trenutku čitanja okamenjuju. Ostajem nepokretna nad pjesmama, a osjećam sve njene rastanke i sve njene svetkovine njenom ponekad bezimenom osjećaju. Trpim i prkosim sa njom, a to je znak da njene pjesme imaju dušu… da je to poezija neisplakanih suza, život zgusnut u kap rose na latici ruže…
Dođi,
prisloni ruku na moje srce.
Čuješ li kako jeca
između dva otkucaja?
Čuješ li kako s tobom razgovara,
jekom odzvanja,
o um se odbija?...
Čitajući ovu zbirku čini nam se da smo u snu iz kojeg se ne želimo probuditi… ne želimo da se zbilja rastoči u oblik čistog razuma i logičnih slijedova.
…Jutrom još omamljena snom,
daleko od stvarnosti,
u izmišljenom svijetu unutar mog svijeta,
mrak više nije crn kao što izgleda,
uživam više nego što bih smjela…
Prolaznost života, njegova uzaludnost, krhkost tijela postaje nevažna kada čitamo Laurinu poeziju... moćnija je i od samo trajanja u trenutku…
Mila Laura, počašćena sam tvojom željom da napišem osvrt o tvome poetskom umijeću, da pokušam uroniti u tajne tvoga univerzuma, da doživim i opišem sjaj tvog poetskog neba, da osjetim snagu bisernica koje se otvaraju svakom tvojom novonapisanom pjesmom…
Ne mogu pisati recenziju tvome djelu, to prepuštam znalcima, ali sretna sam draga pjesnikinjo što u opusu tvojih do sada napisanih stihova pronađoh nit vodilju ka tvome srcu… što mi tvojim stihovima objavljuješ rađanje jednog novog zlatnog doba, što oćutih tvoje korake ka Parnasu hrvatske poezije…
Dijana Jelčić
Oznake: promocija, doduše naga, Osvrt
|
