Vikend i sjećanja...
Iza nas je Noć knjige, dan planeta Zemlja, ljepota pisane riječi, divota druženja sa pjesnicima uzvarelost doživljaja. Bili smo u Dubravi ... poetska večer Slavonija u krilu Zagreba... Zdenko i ja smo govorili pjesme iz moje neobjavljene zbirke Pelinjak, rukovet gorkih stihova... pjesme napisane devedesetih godina prošlog stoljeća...
Vukovar i Samo će ravnica znati...
Bili smo i u Amruševoj 1 na promociji dviju zbirki pjesama... upoznali smo blogericu @Franka Fani Kohn... veselu pjesnikinju iz Grada... Zdenko ju je pozdravio Orsatovim govorom iz Vojnovićevog "Allons Enfants!"
„Ukrcajmo se, ponesimo barjak Svetog Vlaha, pa odjedrimo…galebi i oblaci će nas pitat „Ko ste? Koga ištete? A jedra će odgovoriti: Dubrovnik plovi! Dubrovnik opet ište pustu hrid, da sakrije slobodu!"
Sjetih se ovog davno napisanog teksta... Odaja tišine
I snenih očiju zatvorim prozor, koji u žutom svetokrugu okana zacrta znamen crnog golgotskog križa." (Aloysius Bertrand: Gašpar nočnik / Gotička soba)
Pjesma u prozi se osvješćuje i rađa u samom činu pisanja i zaobilazeći ustaljenu rimu postaje svjedočanstvo licentie poetike. Otkrićem Bertrandove, godinama zanemarene, knjižice Charles Baudelaire oduševljen sluti
"čudo pjesničke proze koja bi bila glazbena bez ritma i rime, dovoljno gipka i dovoljno izražajna da bi se prilagodila uzbuđenjima duše, lelujanjima sanjarenja i nenadanim trzajima savjesti,"
Svaki je kreativni čin lutanje putevima već od nekoga ucrtanim, a onda otvaranje zvjezdane staze ka sebi samome. Traženje odgovora na već davno postavljeno pitanje, kako ostvariti svoje nadahnuće ne povrijeđujući izvor, kako odstupiti od poznate verzije da pri tome inspiracija ne dobije heretički prizvuk.
Uroniti u stoljetno djelo Gašpara noćnika, nosi u sebi uvijek nešto hereze prema izvoru, ali osjetiti autorovu dušu, disanje njegova srca, snagu izričaja i pretvoriti je u jezik svoje duše, ispisati već napisano zvjezdanim slovima svog nutarnjeg neba je hrabrost koja nas uvodi u dubine umijeća i uči poniznosti, vrednovanju djela iz kojeg crpimo kapljice nektara za svoju svjesnost.
Naša stvarnost je mirisava čaška puna mjesečeva srebra i zvjezdanog praha, šapće pisac u besanu noć. On snenim očima zatvara prozor koji u žutom svetokrugu okana zacrtava znamen crnog snoviđenja. Pričinja mu se da u tmini čuje noćnog bauka koji se šulja i hrani uljem iz njegove svjetiljke. Sjećam se vremena oluje ruža kada sam u svakoj noćnoj leptirici naslućivala vampira koji je stigao da mi truje krv i krade san. Gotička soba tog vremena, odaja užasne, neželjene tišine se pretvarala u gubilište želja, stratište žudlji i zvukovi noći su bili uspavanka dadilje koja je pjevušeći zibala mrtvorođenu ljubav u koljevki srca. Osluškivala sam tminu noći i čula kucanje odbjegle ljubavi zatvorene među hladne zidove u podkrovlju svijesti.
A onda je iznenada sa slike na zidu sišao osmijeh u moj svijet. Zaustavio se lepetom krila noćne leptirice na laticama duše, na vratima svijeta satkanog od samosažaljenja, strahova i tuge i otvorio srcu put oslobođenja od noćnih mora. Danas uranjam u sliku gotičke sobe i osjećam secesiju duše, uvijek novi zagrljaj mudrosti i znanja, uvijek novo iskrenje noćne tišine.
Leptirice izranjaju iz čahure mjesečeva srebra i kapljica rose. Sletaju na moj dlan i ostavljaju kristale iz kojih izrasta ljubav u svoj svojoj ljepoti i pita me, gdje ti je duša?
Moja duša više ne bježi kroz paučinu sutona, ona ostaje tu u zlatnoj koljevci od snova, ona je uvijek tu i čeka da je ponovo povedem u carstvo sanjajućih knjiga.
Dijana Jelčić
Oznake: NOĆ KNJIGE, dan planeta Zemlja, poezija i sjećanja
|
