Mama volim te...
Listam obiteljski album iz kojeg udišem ljepotu i rađam san. Na već izbljedjeloj fotografiji, nona, mama i ja... Svjetlo koje me dodiruje iz svake fotografije oblikuje trenutak u kojem susrećem ljubav. U anđeoskim osmjesima moje majke pronalazim zamišljeni raj i vidim zrcaljenje ljepote koja prelazi u energiju mog postojanja. Povratak je moguć samo tamo gdje smo uistinu već jednom bili i ja se evo vraćam na početak da bih još jednom osjetila ritam i osluhnula onu čudesnu sonatu po kojoj sam nekada davno plesala. Prisjećam se ritma jer ritam se u meni rodio prije mog istinskog rođenja, označio je početak, otvorio vrata životu i uveo me u četvrtu dimenziju postojanja u moje prostor- vrijeme.
Jedino majčina Ljubav može osloboditi od strahova, ona može pobijediti prokletstva, ona može ušutkati zvukove tuđinskih demona koji vrebaju na nas u trenutcima samoće, jedino ona ne dozvaljava da samoća postane osamljenost u kojoj Posejdonova djeca mogu ovladati našim osjetilima i povući nas u bezdan nesrenih stanja u ocean vječnog neznanja. Majčina ljubav je svijetlo nad svijetlima, ljepota svih proživljenih trenutaka, vječna straža nad našim životom. Uspavljivala me ovako...
Želim ti vrijeme,
Želim ti sve vrline svijeta.
Želim ti ono što mnogi nemaju,
Želim ti vrijeme puno veselja i sreće,
vrijeme smijeha, vrijeme tvojih snova i misli,
želim ti toliko vremena da ga možeš i drugima poklanjati.
Želim ti vrijeme u kojem nećeš morati žuriti i trčati
nego vrijeme zadovoljstva i mira, ne vrijeme koje ćeš gubiti,
nego vrijeme koje ćeš imati u izobilju za čuđenje i povjerenje,
u kojem nikada nećeš morati gledati na sat,
vrijeme za skidanje zvijezda, vrijeme rasta i sazrijevanja.
Želim ti vrijeme nade u kojoj će se ljubav u tebi rađati,
vrijeme u kojem ćeš sretati samu sebe i u svakom danu i svakom satu
osjećati sreću i vrijeme u kojem ćeš drugima opraštati.
Želim ti vrijeme u kojem ćeš uistinu živjeti.
Sreće zlatne, srebrne, sreće... šaputala je i na početku i na kraju Krležinog „Kraljeva“…i uvijek istim ritmom, slično Ravelovom "Boleru", sve glasnije i glasnije klicala sreće zlatne, srebrne, sreće... Godinama sam, na razdaljini od tisuću kilometara, svako jutro još snena čula njen veseli glas. Ona je meni šaputala te čarobne riječi.
Noć i dan sjedinjeni u novembarskoj magli, kao zalutala lastavica savih gnijezdo u tvom oku sakrih se u njedra djetinjstva. i šapućem... sreće zlatne, srebrne, sreće...
Sretan ti 92- ti rođendan <3
Oznake: mama i njen rođendan
|
