U dvorani Borislav Pekić...
"Čini nam se da je svet pun pitanja. A svet nije nikakvo pitanje. Svet je odgovor. Odgovor na pitanje ko zna kada i zašto postavljeno. I mi tek odgovor na ko zna kakvo pitanje...Kucao sam na tesna vrata i ona su se otvorila, ali su to bila pogrešna vrata. Njihovo otvaranje nije mi donelo ništa do razočarenje. U prostoru i vremenu, sva su vrata bila lažna. Prava su van prostora i vremena....Osećam hladnoću. Drugi svet teče mimo mene. Treba pružiti ruku i dodirnuti ga. Treba tvoriti – novo"
Borislav Pekić, Rađanje Atlantide
![](https://blog.dnevnik.hr/dinajina-sjecanja/slike/m/udvorani_b._pekic.jpg)
Na Beogradskom sajmu knjiga na štandu Rom Produkcija naši plakati, u dvorani “Borislav Pekić” promocija moje dvojezične zbirke Nestvarno stvarni. Doživjeh inicijaciju u više sfere postojanja, osjetih... nisam uzaludno pisala... dok je Zlatomir Jovanovic govorio o meni i našem susretu u Rovinju, Jovana Bokunovic čitala Reč urednika, ti čitao pjesmu Preživjeli smo, u mojoj glavi se odvio film početaka, zatutnjalo je vrijeme koje nazivam oluja ruža. Sjetih se davno napisanog.
![](https://blog.dnevnik.hr/dinajina-sjecanja/slike/m/dijana_knjiga_1.jpg)
Bio si treptaj Kronosova oka, titraj Kairosovih krila, pramen njegove kose koji ne dotaknuh, djelić prostor- vremena koji nedosanjah. Nisi bio danas, bio si ono prolazno jučer i nedohvatljivo sutra. Bio si nježna karika koja me vezivala u uvalu djetinjstva i ocean mladosti. Bio si titrajuća struna u niti koja me sidrila u lijepim prividima. Nebo je plakalo kada sam odlazila. Sjećam se kristala koji su se prelijevali licem tvog i mog vremena i ispirali tragove naših koraka na pješčanom žalu djevojaštva.
Između nas se ugasila svjetlost, svjetlosni stožac se slijevao u moreuz bez iskre spasenja, sjaj prošlosti je nestajao u utrobi Scile i Haribde, bez nagovještaja budućnost. Bili su to trenuci duboke tmine, mračan hram bez slika, bez sjećanja, bez uspomena. Izgubih se u traženju uzroka grijeha koji nije bio grijeh, bilo je samo buđenje iz opsjene.
Bila sam pustolov pred vratima sna u koji se nisam usudila ući. Jedan leptir je zalepršao svilankastim krilima svjesti i izazvao urgan u ružičnjaku spoznaje. Vrijeme oluje ruža je trajalo opijajući me do nemoći srčanih otkucaja. Srce je otkucavalo svoje probne titraje i preskakalo ritam uzbuđenja da ne proplačem u novom snu.
Ti nisi znao kako izgleda soba u kojoj sam te voljela dušom samotnjaka, nisi znao s kojeg prozora sam pozdravljala izlazak večernjice i nakon besanih noći se radovala sjaju zornice. Praskozorja su bila spas mom umornom srcu. Srcozorja su stigla kasnije. Tugovala sam dušom beskućnika. Prestala sam skupljati bisere, bilo ih je trinaest u kadeni koja je moju životnu galiju vezivala u doku tvoga postojanja.
Dugo, predugo sam živjela u neznanju, bivstvovala izvan sebe. Lebdjela sam u nekom za mene nedohvatnom prostor- vremenu. Nijemo sam optuživala tebe i tražila izvorište ljepote u daljinama, neosjećajući ga u ekliptici mog nutarnjeg sunca. A onda spoznah jednotu sunoćavanja i svitanja.
U jednoj besanoj noći krenuh s Venerom na putovanje ka Levantu i vidjeh njeno preobražavanje u zvijezdu svitanja. Zlatna hostija se pretočila u osjećanje osjećaja ljubav i ja zakoračih u ljubičasti san. Vrulja nutrine je proključala nadolaženjem ponornica iz ciborija života. Srce je počelo titrati ritmom sreće, a ti, ti si ostao san i prauzor ljubavi.
Dijana Jelčić
Oznake: nestvarno stvarni, B. Pekić, sajam knjiga
|