In Memoriam...
Profesorica Zlata Bartl rođena je 20. 02. 1920. U Sarajevu je završila pučku školu i gimnaziju, a nakon toga, 1938. godine, u Zagrebu je upisala tadašnji Mudroslovni (Filozofski) fakultet koji završava 1942., stekavši zvanje profesorice hemije, fizike, matematike, meteorologije i mineralogije.
Sa Križnog puta se nije vratio njen zaručnik Dragutin Štamfel. Ostala su joj sjećanja i kutija puna pisama. Svoju ljubav je pretočila u znanstveni rad. Podravka, laboratorij, njen tim... prve juhe, zatim Vegeta...
Moja draga teta Zlata je preminula 30. 07. 2008 u Koprivnici.
Ona slomljena istinom, užasnuta prekinutim snom stoji na hridi nepoznatog mora i voli sjećanja, mislima miluje uspomene, grli Dragu sliku, ne dozvoljava joj da nestane u vremenu.
"Pri rastanku smo zaboravili
zatvoriti vrata sjećanja
zaboravili smo ugasiti
vatru na ognjištu uspomena
otišli smo svatko u svoju mladost
misleći
to je dovoljno
za gušenje svih požara u nama...
Vrtlozi želja
su se vraćali
k ruševinama na rtu dobrih nada
na kojima tinja ljubav...
a mi
mi smo željeli život
bježeći od bola i poniženja
zaboravili zatvoriti vrata uspomena
i ugasiti vatru na ognjištu snova
Ljubav je tinjala,
grčila se,
tražila puteve
nalazila ih i gubila u uzdasima
i kricima osamljenih noći."
Tišina je bila jedini odgovor njenim uzdasima. Vrijeme, ta nemilosrdna rijeka bez povratka, je gutala nadanja i vjerovanja. Ona stoji na obali i promatra bujicu koja nemilosrdno odlazi u ništa...
"Lutala sam tuđim snovima
gradila svjetionike
na hridinama nepoznatih mora
krala osmjehe u zabranjenim zagrljajima,
sanjala o uvali mladosti,
mirisu tek procvalih lipa,
susretu na ognjištu
na kojem su još tinjale
uspomene"
Ona stoji na hridi nepoznatog mora i gleda kako sunce polako guta tišinu njenog sna. Uzdrhatala od ljepote trenutka pruža ruke da na dlanovima osjeti osmjeh vremena.
"Ako si našao tišinu zrelosti
ako si posadio čemprese
u dolinama gdje su rasli naši nemiri
i krenuo stazom nove sreće....
Tvoje sreće...?
Tvoja sreća će biti
obala mojih snova.....
a moja ljubav sunce
nad čempresima.
Ako si drugačiji od mene
nemoj se više okretati.
Moje ruke, uvijek spremne za zagrljaj,
mogle bi postati ubice
snovima.
Ostavi me u dolini naših nemira...
Uspomene su lijepe"
Osjećala je da mu je još toliko toga željela reći, da su njene misli bile puno dublje od trenutka u kojem su voljeli blizinu. Plakala je osjećajući njegovu bol i njenu nemogućnost da promijeni sudbinu. Željela mu je pričati o obećanoj zemlji s beskrajnim livadama plavoga cvijeća, o horizontu koji ne prestaje, a On je otišao u dugoj koloni nesretnika, u koloni koja je bila i ostala rijeka bez povratka.
Ona korača stazom bez povratka, nada se susretu, čeka ga umornog da dođe u njene oči da mu pogledom šapne sve što mu je davno željela reći.
Dijana Jelčić
slike... Erik Johansson... Oznake: Zlata Bartl, vegeta, ljubav
|
