Gozba svjetlosti...
Sjećanja me odnose u trenutke jednog davnog zimskog suncostaja. Stoenhange, drevni kameni gradu, grad druida, grad koji nazivamo i kalendarom svijetlosti.
Njegove stjene u sebi kriju tajnu nastajanja.
Osjetih, svijetlost ne poznaje satove, dane, mjesece, godine, ne osjeća stoljeća ni eone, ne osjeća ekvinocije ni solsticije, ona je uvijek tu jer ona je i dan i noć, ona je ljubav.
Prolaznost naših dana i noći nebu, moru i hridinama ne znači ništa, ali svijetlost ima dušu i ona nas grli svojim mekim dlanovima, ona nas brani od tmine duševnih stanja i ona će možda jednoga dana zaustaviti vrijeme.
Neka nevidljiva ruka mi je u kosu stavljala blještavu krunu satkanu od zvijezdane prašine, srebra mjesečine i sunčevog zlata.
Imali smo sreću, nebo nam se smiješilo te noći.
Vidjeh smjenu sazviježđa, vidjeh odlazak Sagitariusa i dolazak sjaja Capricorna, odlazak jednog i svitanje novog godišnjeg doba.
U idličnoj slici dolazeće zime osjetih istinu vječne mjene.
U trenutku kada je sunce najdalje od nas spoznah prešutni imperativ velikog Hiperiona.
Neka bude svjetlost.
I bi svjetlost.
I ostade svjetlost.
Jednostavno ljubav...
Dijana Jelčić
Oznake: capricorn, Zima, blagdani
|
