Dogodilo sa da bi se dogodilo zlatno doba,
da bi se dogodila spoznaja,
da bi se dogodilo oslobođenje duša izgubljenih u obsjeni,
u paralelnim univerzumima bez mogućnosti zrcaljenja jedne u drugoj.
Dogodilo se na obroncima dva paralelna horizonta,
na margini različitih svjetova, u pogledima koji otkriše dvije različite stvarnosti.
U suzi na licu uspomene se zrcale ugoda i neugoda, oprost i osuda, susret i rastanak,
početak i kraj jedne iluzije.
Zagrljeni svjetlošću mi brojimo otkucaje zvjezdanog sata
i šapućemo molitvu kruh naš svagdašnji koja nas sjedinjuje sa žitnim poljima svijesti.
Kruh je tijelo moje, vino je moja krv odzvanja tihana glazba univerzuma, glas istine koja nas sjedinjuje sa početkom vremena.
Čovjek uronjen u zagrljaj mudrosti i znanosti, u zagrljaj vjerovanja i ljubavi izrasta iz žitnice i nektarom zvjezdanoga neba opija tijelo i dušu lakoćom postojanja.
U uspomenama se zrcale riffovi nebeske gitare,
otkucajima zvjezdanoga sata uklesani u sjećanje se udomljuju u sretnom trenutku postojanja,
u ovom čudesnom ovdje i sada bez čega bi rijeka vremena bila jedno veliko ništa.
Bila bi tek prelijepa žena koja svojim dlanovima miluje čelo čovjeka i svojim nježnim prstima u njega urezuje brazde prolaznosti.
Vrijeme bi bilo tek zrcaljenje muškarca koji svojim rukama briše kristalne suze sa lica ženskog univerzuma i pretvara ih u dragulje kojima joj kiti kosu.
Ali zlaćana ura se suzama svetoga Lovre pretače u vječnost. Na našem nutarnjem nebu kristalnim slovima piše poeziju kiše, širi mirise života poljanama naše svijest i ostavlja slike sjenki prohujalih trenutaka u zrcalima duše. Osluškujem šapate zvjezdanoga praha koji se uvlači u ovaj trenutak sjećanja.
Zvjezdani sat u dubini duše odbrojava otkucaje srca i slaže ih u kristalnu piramidu uspomena.
Ulazim u Platoniju pamćenja, osluškujem odkucaje zenita trenutka i prebirem po slikovnicu uspomena. Jedno poslijepodne titra tugaljivim tonovima prevare ljepote, nijansama nepostojećih boja, titrajima dviju duša koje su, nepoznavajući se, živjele privid nepostojećih istina.
Vidim staricu kako osmijehom dobrote daruje smisao tom susretu, a onda iluzija nestaje, gubi se jecajem nutarnje tišine u rijeci zaborava.
Astralna ura skuplja suze boli i pretače ih, kao kristale sjete, u kalež života.
Osluškujem tihani glas ljubavi, šapat istine, opijelo vremenu lijepe uspomene i osjećam da je bolje ovako.
